BELI MANASTIR

Na prijedlog osječkog Konzervatorskog ureda, Ministarstvo kulture i medija u Registar kulturnih dobara upisalo je nematerijalno kulturno dobro - tradicijsko umijeće gradnje zemljom.

Riječ je, naime, o skupu tehnika, znanja i vještina gradnje stambenih i gospodarskih zgrada u Slavoniji, Baranji i Srijemu koje kao osnovni materijal koriste zemlju iz neposrednog okruženja, a kombiniranjem zemlje s drugim materijalima biljnog podrijetla taj je način gradnje postao svjedočanstvo o usklađenosti i povezanosti tradicijskog života sa zemljopisnim područjem.

- Premda se zemlja kao građevni materijal koristila u tradicijskom graditeljstvu šireg prostora Hrvatske kao zidna i podna obloga, ipak su bogatstvo i razvijenost tehnika gradnje najizraženiji u istočnim hrvatskim krajevima, u kojima je sastav zemlje pogodan za tu vrstu gradnje - objašnjavaju u Konzervatorskom uredu, nastavljajući kako je razvoj ruralnog turizma potaknuo obnovu zgrada građenih zemljom kao sastavnice tradicijskog identiteta, za što je primjer Karanac u Baranji, gdje se u okviru proširenja turističke ponude organiziraju radionice izrade ćerpiča, peći, zidova od pletera i zemljanih žbuka, a manifestacijama kao što su karanačka Akademija blata (od 2012. godine) i GlinArt festival u Kneževim Vinogradima (od 2021. godine) ciljano se promiče zemlja kao građevni materijal. Ističu kako je od svih tehnika gradnje zemljom umijeće izrade zemljanih žbuka najočuvanije. Osim obnove tradicijskih zgrada, danas se koriste kao završni sloj na kućama građenim od bala slame i drugih recikliranih ili prirodnih materijala, promičući ekološki održivu gradnju. Uz udruge i pojedince, posljednjih dvadesetak godina interes za gradnju zemljom pokazuju i obrazovne institucije.

- Zaštita i očuvanje umijeća gradnje zemljom na području istočne Hrvatske, uz presudnu važnost za očuvanje tradicijskog graditeljstva, značajno je za očuvanje krajobrazne raznolikosti i bogatstva tog dijela Republike Hrvatske - poručuju.

Povijest gradnje zemljom na istoku Hrvatske može se pratiti od prapovijesnih naselja, a široka primjena kao građevnog materijala zabilježena je tijekom 18. i 19. stoljeća. Krajem 19. stoljeća zemlja je potisnuta i postaje sirovina u industrijskoj proizvodnji pečene opeke i crijepa te dekorativnih elemenata pročelja i popločenja, a početkom druge polovine 20. stoljeća zakonodavstvo s područja graditeljstva i standardizacija materijala više ne prepoznaju zemlju kao građevni materijal. Tradicijsko umijeće gradnje zemljom ostvaruje se u više postupaka i tehnika kao što su pleter, naboj, zidanje ćerpičima, kanat te izrada zemljanih žbuka, a u gradnji se obično primjenjivala kombinacija tih tehnika.

Jedan od promotora cijele priče i povratka na gradnju tradicijskim materijalima zasigurno je Vladimir Škrobo Bajo, idejni pokretač Akademije blata u Karancu. Svake godine njegova Ulica zaboravljenog vremena na nekoliko dana postaje učionica tradicije u kojoj se oživljuju stari zanati, domaći okusi i baranjska baština. Tijekom desetljeća i pol tamo je izrađeno više od 30 tisuća ćerpića. Radili su Karančani i baze za bejzbolsko igralište u Zagrebu i brojne čergaške peći, a ove godine izgrađena je petina zida i krova vučedolske kuće od blata, pruća i slame, koja će u budućnosti služiti kao pozornica… Vrhunac svega poziv je iz vukovarskog Muzeja vučedolske kulture, gdje je Škrobo izradio presjek vučedolske kućice. Izgradili su ‘’akademci’’ i četiri ‘’blatne’’ kućice veličine 25 četvorna metra u Sopotu kod Vinkovaca, vjerne replike nekadašnjih kućica iz sopotske kulture. Ne treba zaboraviti ni na činjenicu da je Škrobo već nekoliko godina uključen u projekt osječkog Građevinskog instituta.