BELI MANASTIR/LUČ

Za Slavoniju i Baranju nikada prije nisu čuli, ali dobro znaju za zagrebački Dinamo, splitski Hajduk i Luku Modrića.

Svladali grah i čobanac

Hrvatski gotovo da ne pričaju, tek tu i tamo pokoju riječ, no tečno izgovaraju pojmove kao što su čobanac ili grah. Junaci naše priče su 27-godišnjaci Samuel Jesus Yanez Guzman i Jorge Enrique Mundaca Perez - Čileanci s privremenim boravkom u Hrvatskoj, točnije u baranjskom mjestu Luču. Budući da su u ljetnom prelaznom roku potpisali za četvrtoligaša, ŠNK Baranja-Belje, svakodnevno u poslijepodnevnim satima ‘’migriraju’’ u Beli Manastir, a u Luč se vraćaju tek u večernjim satima.

- Čilenaci smo, a u Europu smo došli zbog nade u bolji život. Radimo u jednoj građevinskoj tvrtki i igramo nogomet. Upravo u nogometu vidimo našu budućnost, no život piše romane, pa ćemo vidjeti što i kako dalje. U svakom slučaju, u Hrvatskoj planiramo ostati barem dvije godine - pričaju Samuel i Jorge, koji su u Europu stigli posredovanjem jedne agencije. Prvo im je odredište bila Albanija, gdje su nogomet igrali dvije godine, a u Hrvatskoj su nešto više od godinu dana. Igrom slučaja na zeleni su travnjak prvo istrčali u baranjskom NK-u Luč, članu II. ŽNL Beli Manastir.

- Kao prvo, Hrvatska je 100 posto sigurnija zemlja nego što je Čile. Osim toga, ljudi su ovdje ljubazni, kulturni i pristupačni. Svi nam pomažu koliko mogu, a mi se trudimo biti korisni i vrijedni - pričaju uglas, nastavljajući kako su u Čileu plaće manje nego u Hrvatskoj, ali su i cijene znatno niže. Kako bilo da bilo, zadovoljni su i, barem zasad, ne razmišljaju o odlasku. Svakodnevica im se sastoji od odlazaka na posao i treninge. Slobodnog vremena imaju malo.

- Ustajemo oko pet sati, rad počinjemo u 7, a završavamo u 15. Nakon toga dolazimo kući, malo se odmorimo, ručamo i odlazimo na trening ili teretanu - kažu. Oduševljeni su čobancem i grahom, pa su stoga brzo naučili izgovarati ove dvije riječi. Tvrde da su kuhinje u Hrvatskoj i Čileu u globalu slične, ali postoje i neke razlike.

Pamte Jadran

Obojici se sviđaju baranjske djevojke, no Samuel je suzdržan jer ga, za razliku od Jorgea, u Čileu čeka djevojka. U posljednje tri godine kući u Čile odlazili su vrlo rijetko, to više što let do juga Južne Amerike traje 20-ak sati. Baranja im se sviđa, ali im je u sjećanju itekako ostala jadranska obala, na koju su skoknuli s vlasnikom tvrtke u kojoj rade. Poveznicu između Čilea i Hrvatske vide u velikom broju Hrvata u njihovoj zemlji. U Čileu, naime, živi više od 200.000 ljudi hrvatskog podrijetla. Prvi Hrvati stigli su na Ognjenu zemlju privučeni zlatnom groznicom početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća, a sljedeći veći val dogodio se početkom 20. stoljeća kada je zavladala filoksera na otoku Braču. U Čileu djeluje mnogo hrvatskih klubova, a jedan od aktivnijih je Club Croatia u gradu Iquique, Jorgeovom rodnom mjestu. Grad je to, priča Jorge, na obali Tihog oceana, u kojem živi 220.000 stanovnika. Hvali se bogatom nogometnom tradicijom u tom gradu, zbog čega ga je i sam počeo igrati. Samuel je, pak, rođen u San Bernardu, gradu s 300.000 stanovnika, predgrađu glavnog čileanskog grada Santiaga de Chilea.

- Donedavno smo imali i predsjednika hrvatskog podrijetla, Gabriela Borića, ali je u ožujku predsjednik postao pravi Čileanac - kažu na rastanku Samuel i Jorge, naglašavajući kako jedva čekaju prve utakmice u novom dresu ŠNK-a Baranja-Belje i nastup pred belomanastirskom publikom.

U Hrvatskoj živi vrlo mali broj državljana Čilea (između nekoliko desetaka i nekoliko stotina), uglavnom u statusu stranih radnika ili povratnika. Službeni i demografski podatci o točnom broju Čileanaca s boravištem u Hrvatskoj nisu masovno iskazani u obliku zasebnih velikih nacionalnih skupina u statistici MUP-a, jer je migracija u smjeru Čile - Hrvatska rijetka i većinom se svodi na pojedinačne slučajeve.