Franjo je najčešće u vlasništvu imao ‘’stojadina’’, koji mu je i najdraže vozilo
Belomanastirac odlučio produžiti vozačku dozvolu u - 90. godini
Automobil nema jer nema garažu, a vozačku je produžio zlu ne trebalo
Godine su nekada samo brojka - važno je kako se čovjek osjeća i koliko toga može napraviti. Stara je to narodna mudrost koja vrijedi i za Franju Ljubića, vitalnog 90-godišnjaka iz Belog Manastira kojega godine ne usporavaju. U njegov obiteljski dom došli smo točno na njegov rođendan, a povod je bio - vozačka dozvola. Iako na leđima nosi devet desetljeća, odlučio ju je produžiti. Zlu ne trebalo. Liječnici su rekli svoje - dozvola je produžena na još dvije godine.
Vozio i lokomotivu
- Na današnji dan mi istječe vozačka. Nakon uspješno obavljenog liječničkog pregleda u Osijeku, otišao sam u policiju i dobio privremenu vozačku. Ovih dana otići ću po pravu, najnoviju - priča Franjo, pokazujući cijeli set vozačkih dozvola, od one s YU oznakom, preko starijih HR dokumenata pa sve do novih izdanja. A da ih je dobrano iskoristio, dokaz je njegov životopis i prijeđeni kilometri.
Rođen je davne 1936. godine na polju pokraj Belog Manastira. Otac mu je desetak godina ranije došao iz Slovenije, nastanio se u Mirkovcu, oženio se i poslije preselio na pustaru kod Belog Manastira. Franjo je bio, prisjeća se, učenik s pločicom:
- Nije u to vrijeme bilo bilježnica. U razredu nas je bilo od 7 do 17 godina.
Nakon osnovne škole završio je za automehaničara, poslije se prekvalificirao za vozača i poljomehaničara, a 1963. u Osijeku je završio dvogodišnju višu prometnu školu.
- Htio sam krenuti u poljoprivredne vode, ali nije bilo stipendije. Belje mi je platilo višu prometnu i tako je sve počelo. Vozio sam sve, od rukovodećeg kadra osobnim automobilima preko kamiona do autobusa. Obišao sam cijelu bivšu državu, ali i veći dio Europe. Autobusom sam vozio beljske radnike na more i skijanje, ekskurzije, turiste, nogometaše Jadrana i Šparte na utakmice i pripreme, mladež, žene, umirovljenike, glumce i tko zna koga još ne. Nema gdje nisam bio. Vozio sam još traktore, viličare i radne strojeve, a jednom sam u tvorničkom krugu ušao i u lokomotivu. Bila je nedjelja, lokomotivu su ostavili pod parom. Ranije sam gledao kako to rade strojovođe i znao neke stvari. Nabio sam paru i krenuo po krugu. Šefovi za to ne znaju - šapuće Franjo.
Čita bez naočala
Nakon burnog radnog vijeka prepunog kilometara u mirovinu je otišao 1997. U međuvremenu je godinama njegovao bolesnu suprugu, a u posljednje se vrijeme bavi, kako kaže, poljoprivredom. Posadio je mali voćnjak, uzgaja povrće, dvorište mu je prepuno raznog raslinja, a travnjaka se ne bi postidio ni Wimbledon. Nije zaboravio posaditi ni nekoliko desetaka trsova vinove loze. Na upit bi li mogao sjesti u automobil i voziti do, primjerice, jadranske obale, odgovara potvrdno, uz neizbježno “ali”. Dobro zna da su želje jedno, a mogućnosti nešto sasvim drugo.
- Vidim odlično, čitam bez naočala, nisam bolestan. No, za takav put potrebno je mnogo kondicije - iskusno kaže ovaj taj vitalni umirovljenik koji rijetko posjećuje liječnika jer za to nema potrebe. U posljednje vrijeme često je išao zubaru, ali ne zbog nesnosnih zubobolja, već stoga što je pod stare dane odlučio napraviti zube. Kojima se ponosi. Osobno ne poznaje ni jednog vršnjaka bivšeg vozača, a i prijatelja je sve manje, ne samo njegovih godina već i onih nešto mlađih. Za prijevoz koristi bicikl star 70 godina.
- Automobil nemam jer nemam garažu - kaže u polušali. Ipak, vozačku je dozvolu odlučio produžiti. Nikad se ne zna hoće li mu biti potrebna...
