„Vlak slavonske ravnice” tema je ovogodišnjih 61. Vinkovačkih jeseni
Tema i moto 61. Vinkovačkih jeseni, koje se održavaju od 11. do 20. rujna, je „Vlak slavonske ravnice”, što je ujedno i tema svečanosti otvorenja Jeseni u petak, 18. rujna. Organizatori ističu kako za odabir vlaka kao središnjeg motiva ovogodišnje manifestacije, jedne od najvećih u Hrvatskoj i šire, imaju „debele” razloge.
Nekada je vlak bio gotovo jedino prijevozno sredstvo za putovanja kopnom na udaljenije relacije, pa su Vinkovci tijekom 20. stoljeća postali jedno od najvećih željezničkih čvorišta u Europi. Upravo je željeznica omogućila doseljavanje stanovnika iz različitih krajeva, stvarajući bogatstvo različitosti koje je trajno obilježilo vinkovački kraj.
- Ovogodišnja tema progovara o vremenu kada su tračnice povezivale ljude, sudbine i krajeve. Donosi priču o onima koji su Slavoniju zavoljeli kao vlastiti dom, u njoj pronašli utjehu i nadu te prihvatili šokačke običaje, pjesmu i kolo. Sa sobom su donijeli dio zavičaja, a na slavonskoj crnici gradili novi život. Na toj su zemlji marljivo radili, podizali obitelji i stvarali budućnost. Slavonska ravnica postala im je vječno počivalište, a njihovim potomcima domovina u kojoj se generacijama prenosi zahvalnost plodnoj zemlji – kažu u Organizacijskom odboru 61. Vinkovačkih jeseni, pojašnjavajući ovogodišnji slogan, koji je ujedno i tema svečanog otvorenja.
Umirovljeni željezničar Pavo Božičević dane provodi brinući o Vinkovačkoj željezničkoj zbirci Hrvatskog željezničkog muzeja, proučavajući i čuvajući uspomene na slavnu željezničku prošlost Vinkovaca.
- Davne 1878. godine Mađari su počeli graditi prugu od Subotice preko Sombora i Bogojeva prema Osijeku. Kasnije su nastavili prema Borovu i Vinkovcima do Slavonskog Broda. Prvi vinkovački kolodvor izgrađen je deset godina kasnije, 1888. godine, a drugi 1965. godine. Vinkovci su određeni kao veliki kolodvor i bili su najveće željezničko čvorište na Balkanu – pojašnjava „živa enciklopedija” vinkovačkog željezničarstva Pavo Božičević, podsjećajući kako su kroz Vinkovce prolazili i najvažniji međunarodni vlakovi, među njima i legendarna linija Pariz – Istanbul.
- Kroz Vinkovce je u 24 sata prolazilo od 320 do 360 vlakova. Frekvencija putnika bila je 50 tisuća dnevno, odnosno 18 milijuna godišnje. U svim sekcijama vinkovačkog čvorišta radilo je ukupno i do 3.600 radnika – kaže Božičević, dodajući kako je iza tih brojki stajalo više od tri tisuće obitelji kojima je željeznica osiguravala egzistenciju.
No tko su bili ljudi koji su gradili i održavali željeznički sustav?
- Kada je došla željeznica, domaći ljudi, vinkovački Šokci, nisu htjeli ni čuti za nju jer su imali svoja polja i konje. Ljudi su počeli dolaziti iz drugih krajeva nakon Prvog svjetskog rata, radili i ostajali – priča Pavo Božičević, dodajući kako je među njima bilo Bosanaca, Ličana, Kordunaša, Dalmatinaca i Hercegovaca, a u prvim godinama razvoja željeznice u značajnom broju u Vinkovce dolaze i Mađari, dok se na željeznici zapošljavaju i Nijemci i Česi. Mnogi su upravo u Slavoniji pronašli novi početak i trajno se nastanili.
Kraj Prvog svjetskog rata donio je i jednu od najvećih humanitarnih akcija na ovim prostorima. Fra Didak Buntić, kojeg mnogi nazivaju „Mojsijem hercegovačkog naroda”, spasio je od gladi oko 17 tisuća hercegovačke djece. Organiziranim prijevozom vlakovima djeca su stigla u Slavoniju, gdje su ih prihvatile udomiteljske obitelji i posvojitelji. Ondje su radili u kućama i na poljima. Mnogi se nikada nisu vratili svojim biološkim roditeljima jer u rodnom kraju ne bi preživjeli. Njihovi potomci danas su ponosni Slavonci i Srijemci.
Nakon Drugog svjetskog rata izgrađen je i vinkovački teretni kolodvor, tada najveći u bivšoj državi, u kojem su većinom radili doseljenici.
- Ranžiralo se do 5 tisuća vagona u jednom danu. Kad bi ih naslagali jedan do drugoga, bili bi dugački od Vinkovaca do Slavonskog Broda – navodi zanimljivost Pavo Božičević.
