Grofovi i gospoda šetali su zlatnom kolajnom ovjenčanim perivojem
Zelenilo perivoja zeleni je okvir za Mramorne i Kamene kupke, fontane, parkovne ukrase, ostatak Kursalona...
On je za Lipik više od pluća grada, više od zelene oaze kakvu ima svaka urbana sredina - lipički perivoj autentični je podsjetnik na vremena plemenitaške Hrvatske, njezinu otmjenost i osjećaj za lijepo, stvaran s mjerom i za estetsku i za upotrebnu vrijednost. Od 1965. spomenik je parkovne arhitekture i zaštićena cjelina gdje će mjesto naći i horitkulturni znalac i spokojni šetač i rekreativni džoger. Prije njih, tu su se šetali grofovi i druga gospoda, ostavivši dah aristokracije i danas. Tu je i upoznavanje povijesti na Jelkinoj stazi, odmor na sjenicama i klupama, posjet Jelkinu brijegu. Tu su i izvor ljekovite vode, vodoskok, jezerce, ali i igrališta. Drugim riječima, doći u Lipik a ne prošetati njegovim stazama, alejama, pokraj fontane i drugih ukrasnih elemenata je poput one: Doći u Rim, a ne vidjeti papu.
Kultura življenja
Perivoj i prije i danas zauzima središnje mjesto u ovom pitomom gradu slavonske županije sa Zlatnom dolinom. Grad je stasavao oko stare hrastove šume koja se s vremenom oblikovala u pitomi prostor. U 18. stoljeću uređuje se park, a u 19. stoljeću postaje neobarokni, koji je i danas očuvan na početnoj površini od 10 hektara. Njegova vrijednost prepoznata je već 1910., na Međunarodnoj izložbi cvijeća i vrtnih nasada u Budimpešti, kada je jedino Kupalište Lipik, među svim takvim sadržajima Monarhije, dobilo veliku državnu zlatnu kolajnu za vrtne nasade, uređenje kupališnog parka i bogatstvo bilja, zelenila s raznih strana. Historicistička neobarokna cjelina s geometrijski uređenim vrtovima ispred glavnog pročelja zgrada Toplica i kasnoromantičarski perivoj s alejama, drvoredima, šetnicama i perivojnim interijerom – nadopunjuju se ovdje dvije stilsko-oblikovne cjeline.
Prema legendi, odmarala se tu i grofica Jelka Janković, a zelenilo perivoja zeleni je okvir za povijesne znamenitosti poput Mramornih i Kamenih kupki Toplica Lipik, izvora termalne vode Antunovog vrela, fontane, parkovnih ukrasa, ostataka nekoć velebnih Kursalona i Wandelbahna i dr. Danas je i odraz kulture življenja u tom gradu.
A ono što u ovom perivoju spaja prošlost sa sadašnjošću vožnja je fijakerom s upregnutim lipicancima Državne ergele Lipik koju također neizostavno treba doživjeti pri posjetu Lipiku.
Kasom kroz deseljeća
I ti plemenitaši među životinjama kroče plemenitaškom prošlošću kraja. Konji lipicanci pronijeli su glas o Lipiku i sa svojom ergelom primjer su upornosti u uzgojnoj tradiciji, svim nedaćama usprkos, napose onoj iz Domovinskog rata, kada su se i lipički lipicanci u kolovozu 1991. našli u vihoru rata i kada ih je ljudska bezumnost odvela iz njihova doma u Srbiju. Tako je i lipicanac postao prognanik. I s njima, borbom za njihov povratak punih 16 godina, branila se domovina, hrvatska samosvojnost, pa su 2007. godine vraćeni u svoj Lipik. I danas se pamte prizori neuhranjenih konja kako s kamiona silaze napokon na hrvatsko tlo. Svi su odahnuli, osjećaj radosti miješao se sa suzom u oku pri pogledu na zapuštene i izmučene životinje. Zbog svega, zaslužuju sve naše poštovanje. Kao i grof Izidor pl. Janković, utemeljitelj tradicije uzgoja lipicanaca u Lipiku, i to 1843. godine, dok je status Državne ergele Lipik dobio gotovo stoljeće kasnije, 1938.
Od tada laganim kasom kroz godine i desetljeća idu Lipik i njegovi lipicanci. A na Ergeli u štalama velika složna obitelj – rasplodni pastusi, kobile sa ždrebadi te omad, a posebna štala je sa sportskom opremom za konjičke sportove. Lipički lipicanci su povijest, uzgoj, vrijednost, suživot s čovjekom, turistički adut. Država im se zato odužila i u listopadu 2024. godine, kada je otvorena nova ergela u Lipiku. Izgradnja I. faze nove ergele i smještaj konja u vlastite štale nakon 17 godina od povratka bila je investicija od čak 2,3 milijuna eura. Time je trajno riješeno pitanje smještaja konja, koji su bili u unajmljenom prostoru od 2007. godine, od povratka iz prognanstva.
