Dr. Aleksandar Vrbaški, prvi pobjednik Osijeka u spustu i slalomu
U Slavoniji se skijalo od Dalja i Aljmaša pa sve do Virovitice: Snijega je bilo dovoljno, entuzijazma još više
U Osijeku se skijalo u Perivoju kralja Tomislava, na ravelinima, kod kapelice sv. Roka...
Iako su svi koji su planirali skijaško zimovanje na njemu već bili, posljednji snijeg, makar u Slavoniji i Baranji kratkotrajan, kao i Zimska olimpijada, inspiracija je za podsjetnik na početke skijanja u Slavoniji. Ma koliko to možda mnogima bilo nevjerojatno, u Slavoniji, pa i Baranji, bilo je mnogo skijaških entuzijasta, a zime s respektabilnim minusima i debelim slojem snijega omogućavale su skijanje po domaćim planinama i uzvisinama.
Ukorak s vremenom
Skijanje se počelo razvijati početkom 20. stoljeća u okviru planinarske organizacije, koja je odigrala pionirsku ulogu u razvoju i omasovljenju skijaškog sporta u Hrvatskoj. Već 1929. Hrvatsko planinarsko društvo imalo je Skijašku sekciju, a veća planinarska društva sve do 80-ih imala su svoje skijaške odsjeke. Alpsko, ili sportsko, skijanje izgradnjom žičara i uređenjem skijališta razvilo se kao samostalan sport, međutim, u nekim planinarskim udrugama i dalje se razvija turno i ekstremno skijanje izvan uređenih staza.
Pri kraju 19. stoljeća ugledniji i imućniji Osječani koji se provode u alpskim ljetovalištima, zimovalištima, zračnim lječilištima, planinskim sanatorijima, navikavaju se na novotariju – skije, kojima se služe u zimskim centrima koje posjećuju. Donose ih kući i traže pogodne terene za skijanje. Nekada se skijalo i u Osijeku, i to na ravelinima obrambenog sustava Tvrđe te kod kapelice svetog Roka i sl. Uskoro su otkriveni i tereni u Aljmašu, iznad kurije Adamović te sadašnja lokacija groblja u Aljmašu, i na Vodici u Dalj-Planini. Skijalo se i pokraj Našica, u Matanovcima. Na terenima kakvi su bili, s opremom kakva je bila u početku, pod skijanjem se smatralo hodanje na skijama kao mogućnost nastavka planinarske sezone. Na skijama se manje propada u snijeg, brže se kreće, a ako se malo nauči, pa se zna i spustiti po nekoj padini ili neugaženom snijegu, to je već bio doživljaj. Nešto poslije skijati se može i pokraj Lipika, Daruvara, na Strmcu itd.
U vrijeme osnivačkog kongresa Međunarodnog skijaškog saveza, 1924., bilježe se prvi skijaši na Papuku. Nakon toga sve su češće vijesti o skijanju u Slavoniji. U prosincu 1929. osnovana je skijaška sekcija pri Podružnici HPD-a “Jankovac” Osijek, a 1930. novine bilježe da su osječki skijaši doskijali do Kneževih voda na Papuku. Skije se uskoro izrađuju u Našicama, a par skija i rukavice prodaju se za 160 dinara. Tvornička je cijena skija od 250 do 300 dinara. Do Drugoga svjetskog rata skijalo se na Tekiji i Salašu kraj Požege, a skije su izrađivali požeški stolari. Na Salašu je organizirano i natjecanje u skijaškim skokovima. Godine 1935. u Orahovici su djelovale sanjkaška i skijaška sekcija.
Jankovac prvi
Nakon Drugoga svjetskog rata za skijanje počinje nova etapa. To više nije bio samo sport bogatih. U prosincu 1954. na Jankovcu je otvorena prva skijaška staza za alpske discipline i održano skijaško prvenstvo grada Osijeka i Slavonije u skijaškom trčanju, slalomu i skokovima. Na donjem dijelu slalomske staze bila je i skakaonica za skokove do osam metara. Stazu je osmislio dr. Aleksandar Vrbaški, doktor pravnih znanosti, koji se nakon Drugoga svjetskog rata iz Zagreba doselio u Osijek i koji je osječko skijanje poveo u zlatno doba. Uključio se u rad Planinarskog društva “Jankovac”, gdje je pionirski počeo organizirati i unaprjeđivati skijanje. Nakon višegodišnjeg istraživanja odabrao je lokaciju, očistio ju od drveća, grmlja, panjeva, poravnao ju, od padine napravio travnjak. U široj zoni Jankovačke livade postoji lokalitet tzv. Tri livade. U vrijeme kada su skijaši otkrili Jankovac kao pogodno mjesto za skijanje, skijalo se na Tri livade. Dobrovoljnim je radom skijaša površina najveće, tzv. Gazdine, livade udvostručena. Dr. Vrbaški, kao iskusni skijaš, dao je prioritet drugoj stazi, tzv. Slalomici.
Na Prvom skijaškom prvenstvu Slavonije u alpskim disciplinama, u veljači 1956., sudjelovale su skijaške ekipe koje su djelovale pri planinarskim društvima u Osijeku, Požegi, Našicama i Orahovici. Godine 1969. održano je posljednje prvenstvo Osijeka u skijanju na Jankovcu. Skijaška staza Slalomica uoči Domovinskog rata kvalitetno je obnovljena, 1990. montirana prava skijaška vučnica, no zbog količine snijega radila je jednu sezonu. Iduće sezone, u skladu s vremenskim (ne)prilikama, radila je samo jedan dan, i to za jedan spust - prvi i posljednji skijaš na vučnici bio je Rudolf Rukavna Ruco, legenda osječkog skijanja i planinarenja, u mladosti jedna od najvećih nada jugoslavenskog skijanja. U siječnju 1991. završava skijanje na Jankovcu. Poduzetni Požežanin, dr. Tomislav Sablek, pročelnik požeške Stanice gorske službe spašavanja, potaknuo je pripreme za gradnju skijaške staze i žičare na Nevoljašu, s mogućnošću alpskog skijanja (spust i slalom) uz skijaško trčanje i sanjkanje.
Nevoljaš
Na Nevoljašu je zamišljen skijaški centar, što je, između ostaloga, predviđalo planinarski dom (stanicu GSS-a Požega), skijašku stazu duljine 700 m i širine 50 m, žičaru duljine 680 m. Pripremni radovi na stazi počeli su još 1978. skidanjem šumskog pokrova, a gradnja planinarskog doma počela je 1980. godine. Paralelno su požeški stručnjaci postavljali konstrukciju i opremu buduće žičare. Napokon, 21 siječnja 1983. svečano je pušten u rad Prvi slavonski skijaški centar “Jezerce” sa skijaškom žičarom na Nevoljašu, koja počinje na 730 metara nadmorske visine, a završava na 574 mnv. Postojala je i skijaška skakaonica na Tekiji kod Požege, o kojoj nema mnogo informacija, osim da je na njoj 1939. organizirano prvo natjecanje.
Na Zvečevu je planiran veliki hotel za odmor i rekreaciju radnika. Među sadržajima predviđeni su skijaška staza i žičara, najveća u slavonskom gorju. No zbog vremena potrebnog za izgradnju, kao i neizvjesnih snježnih padalina, niz tu najveću skijašku stazu u slavonskom gorju nitko se nije spustio, osim osoblja u vrijeme gradnje.
Padina kod dvorca
Skijalište pokraj planinarskog doma na Omanovcu iznad Pakraca počelo se uređivati 1999. godine. Vučnica na tanjur, rasvjeta za noćno skijanje i ratrak nabavljeni su 2012. Godine 2003. Omanovac i skijašku stazu posjetio je Ivica Kostelić i ona od tada nosi njegovo ime. Rezovačke Krčevine skijalište su “u predgrađu” Virovitice, na obroncima Bilogore, pod reflektorima - osposobljeno za noćno skijanje. Pokraj glavne skijaške staze fizički je odvojena sanjkaška staza.
Samo 2,5 kilometara od Slatine skijalište je Tominac, s rasvjetom za noćno skijanje. Planinarsko skijaško društvo u gradu je osnovano 1979., a skijalište je u funkciji od 1982., kada je postavljena vučnica. Nakon Domovinskog rata Planinarsko je društvo ugašeno, a o skijalilištu se brine Skijaški klub Slatina, osnovan 2006. Uz stazu za skijaše, dio je rezerviran za bordere i sanjkaše.
Osječkim skijašima najbliže skijalište bilo je na Jankovcu, a do njega su morali proći kroz Našice. Na početcima skijanja bilo im je daleko putovati od Osijeka do Jankovca. A onda su uočili padinu koja od dvorca Pejačević u Našicama vodi duboko u park iza dvorca. Na toj su se stazi desetljećima skijali osječki i našički skijaši.
