Ružica Mravlinčić tkalački je stan naslijedila od majke
Belomanastirski uspravni tkalački stan uvršten na listu kulturnih dobara
Stan je iz 50-ih godina prošlog stoljeća, vlasništvo Ružice Mravlinčić
Baranja i Beli Manastir dobili su još jedno zaštićeno kulturno dobro.
Rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija RH taj je status dobio uspravni tkalački stan iz sredine 50-ih godina prošlog stoljeća. Smješten je u belomanastirskoj Ulici Vladana Desnice u obiteljskom domu Ružice Mravlinčić, a na listu zaštićenih kulturnih dobara upisan je pod brojem Z-7960. Prema nacrtu pokojne Ružičine majke, Elizabete Marinković rođ. Tot, izradio ga je lokalni stolar, Sebenji iz Bolmana. Elizabeta je umijeće izrade tepiha - ćilima izučila u Ćilimarskoj zadruzi u Osijeku, koja je u osječkom Donjem gradu djelovala od 1947. do 1951. godine. Tamošnje su djelatnice za osam sati rada morale izraditi 5000 čvorova ručnim vezanjem vunenih niti izrezanih na odgovarajuću dužinu. Nakon što je Ćilimarska zadruga zatvorena, Elizabeta je ostala bez radnog mjesta, pa je izradu tepiha nastavila kao kućnu radinost.
Dva tepiha - dva hektara
- Uspravni tkalački stan danas je reliktni artefakt nekadašnjeg manufakturnog gradskog obrta koji je njegovim gašenjem unesen u seosku sredinu, zajedno s umijećem izrade tepiha, te je korišten u kontinuitetu više od pedeset godina. O tadašnjoj tržišnoj vrijednosti izrađenih tepiha svjedoči podatak da je za prva dva tepiha, oko 1955. godine, vlasnica kupila dva hektara oranice. Tepihe je izrađivala od domaće vune - ističu konzervatori, dodajući kako se na području Baranje tijekom druge polovine 20. stoljeća nalazilo više obrta za preradu i bojenje vune (Beli Manastir, Jagodnjak, Branjin Vrh…). Objašnjavaju kako je uzorke za izradu tepiha preuzela iz zadruge, a poslije ih je i sama osmišljavala ili je koristila motive objavljivane u ženskim časopisima.
- Tepisi koje je izrađivala Elizabeta Marinković najčešće su se kupovali kao vjenčani darovi, a danas su sačuvana tri mala tepiha - naglašavaju.
Važno je istaknuti kako je uspravni tkalački stan jedinstveni sačuvani primjerak na području Osječko-baranjske županije, a vjerojatno i šire regije, jer su se u panonskom dijelu Hrvatske koristili horizontalni tkalački stanovi. Stoga ima reprezentativnu važnost te čuva sjećanje na rijedak i zaboravljen obrt. Potvrđuje to i njegova vlasnica, Ružica Marušić.
- Otkad znam za sebe, tkalački stan je kod nas. Majka je na njemu radila, a usput čuvala mene i brata. Stan je u Beli Manastir stigao zajedno s njom krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, kada se udala i doselila u kuću u kojoj sada živim i u kojoj sam rođena - priča Ružica.
Nema prodaje
Prisjeća se kako je za izradu većeg tepiha, dimenzija 2 x 3 metra, majci trebalo približno dva mjeseca, a njegovom prodajom zaradila je novac za koji je mogla kupiti viseću kuhinju. I sama je naučila izrađivati tepihe, pa s vremena na vrijeme zasuče rukave i “slaže boje’’ na tkalačkom stanu. Taj reprezentativni primjerak ne misli prodavati, niti se raspitivala o eventualnoj cijeni. Želja joj je samo spasiti ga od propadanja i sačuvati za buduće generacije.
- Kada me jednog dana više ne bude, tkalački stan bi trebao biti preseljen u Etnološki centar baranjske baštine, odakle je i pokrenuta ideja o njegovoj zaštiti - rekla je Ružica, ispraćajući nas iz golemog, snijegom pokrivenog dvorišta stare obiteljske kuće izgrađene 50-ih godina 19. stoljeća, koja i sada odiše vremenima kada se sasvim drukčije živjelo…
