ORAHOVICA

Ima i danas ljubavi, zajedništva i brakova za primjer u ovim novim generacijama i vremenima, ali sve su to ljubavi za koje se nema vremena, žuri se, djeca rastu, posao stišće i, jednostavno, svi misle - premalo je vremena da se posvetiš nekome. No, ako se uistinu želiš posvetiti, vremena uvijek ima i tada je možda najbolje poslušati starije i sigurno ćeš puno toga naučiti.

Naučiti se itekako može od Vikice (68) i Mije (73) Abičić, bračnog para iz Orahovice, koji je proslavio zlatni pir, 50 godina braka, ljubavi i zajedništva. Život im je donio uistinu svega, sreće, veselja, ali i tuge, borbe i suza, no sve su prošli zajedno, jedno uz drugo, ruku pod ruku. Prisjeća se Mijo njihovih prvih dana, on je rodom iz mjesta Šaptinovci, a supruga mu je iz Bokšića, obližnjeg mjesta, oba su u općini Đurđenovac. Upoznali su se u prvoj godini njegova studija ekonomije.

“Prije svega moram reći kako smo oboje djeca sa sela, odrasli uz posao po njivama, voćnjacima i u domaćinstvima s puno životinja, gdje je trebalo puno raditi, pa smo radne navike stekli kao mali. Godine 1973. studirao sam ekonomiju u Osijeku, a Vikičin je brat Vitomir, koji je od mene godinu dana mlađi, studirao poljoprivredu i mi smo se poznavali, pa smo se dogovorili da dođem na zabavu u vatrogasni dom u Bokšić. Došao sam na tu zabavu i svi smo počeli plesati, pa tako i ja s Vikicom. Ona je tada bila 16 godina, a ja 21. Brzo smo si nekako prirasli srcu i tako je počelo", priča Mijo te kaže kako su brzo krenuli zajedno, viđali se i vidjeli da je to - to. Već u ljeto 1974. napravili su zaruke.

Vikica i Mijo na dan vjenčanja prije 50 godina

“U ta su vremena zaruke bile obvezne, običaj je da budu kod buduće mladenke i tako smo mi kod Vikice u kući imali svoje, svirali su dečki iz Valenovca, sjećam se svirača, zvali su ga Žuti. Godinu dana poslije, 26. srpnja 1975., dogovorili smo svatove, a bilo je zanimljivo jer Vikica nije imala punih 18 godina, nedostajalo joj je 40-ak dana, pa je njezin tata morao ići tražiti dozvolu da se uda. Ipak, sve je prošlo jako lijepo i veselo", nastavlja Mijo.

Frizerka i ekonomist

Vikica se slaže da su to bila lijepa vremena, puna zajedništva i druženja, a dodaje zanimljivost baš oko svatova. "Kako je meni nedostajalo tih 40-ak dana do punoljetnosti, mislili su mnogi što nismo pričekali tih nekoliko dana, ali bila su takva vremena, znam da je bio neki državni praznik tih dana u srpnju, pa smo nekako gledali datum kada su svi ljudi slobodni da možemo sve napraviti kako treba. Svatovi su bili veseli i to je nekako bio naš putokaz za dalje", kaže Vikica.

Vikica i Mijo Abičić zajedno su prebrodili sve

Život ih je nosio dalje, Mijo je završio ekonomski fakultet, a Vikica školu za frizerku. "Prvo sam dobio posao u Ekonomskoj školi u Našicama, još prije svatova, ravnatelj je bio profesor Josip Patajac. No 1976. morao sam otići u vojsku te se nakon povratka 1977. ponovno vratio u tu školu i tražio stan da mogu normalno raditi kao i supruga. Nažalost, rečeno mi je da bar deset godina moram raditi kako bih dobio stan i tako sam čuo da traže računovođu u tadašnjem PPK-u Orahovica, današnjem PP-u Orahovica. Prihvatio sam posao jer sam u ponudi za posao dobio i stan za zaposlenike poduzeća po nižoj cijeni najma, a supruga je počela raditi kao frizerka kod Mire Predragović u salonu i od tada smo stalno u ovom lijepom gradu - kaže Mijo, koji je od tada cijeli radni vijek proveo u PP-u Orahovica, a Vikica je 1996. otvorila i svoj frizerski salon.

“Oduvijek mi je to bila želja, pa kada smo napravili kuću u Stošićevu šetalištu u Orahovici i preselili se, odmah smo u sklopu kuće uredili i salon i konačno sam bila svoja na svom. Godine su brzo proletjele, danas sam u mirovini, ali još radim na četiri sata jer doista uživam u svom poslu", kaže. Treba reći da je Vikica doista majstorica u svom poslu i cijenjena frizerka u široj okolici.

Vikica i Mijo imaju dvije kćerke, Valeriju (46) i Vesnu (44) te ukupno četvero unučadi: Valerijinu djecu Marka, Elenu i Juliju te Vesnina Nou. Život ih nije mazio, sudbina im je donijela tužnih životnih trenutaka, no baš su im to zajedništvo i velika međusobna ljubav bili najveći motiv za dalje.

Vikica i Mijo Abičić na zlatnom piru

“Godine 1978. bila sam trudna s prvim djetetom i imala spontani, no već godinu poslije sve je bilo u redu, rodila se naša Valerija, a dvije godine poslije i Vesna. Tuga nas je zadesila s rođenjem naše treće kćeri Marte, koja je rođena s bolešću mozga. Rodila se 1996. a umrla 2008; živjela je dakle 12 godina i 12 dana. To je bilo jako teško razdoblje za sve nas, ali nekako smo to preživjeli, i eto danas smo presretni s četvero unučadi, to je naša najveća životna pobjeda, naše kćeri i naši unuci", priča Vikica.

Vikica i Mijo u užem krugu obitelji i prijatelja proslavili su 50 godina braka, a Mijo kaže kako je pet najvažnijih stvari bilo njihove niti vodilje kroz sve ove godine.

Vjera prije svega

“Razumijevanje, poštovanje, uvažavanje i ljubav te, prije svega, vjera, to je ono što nas oduvijek vodi u svim našim trenutcima i sreće i tuge. Ovdje smo u našoj kući dohranili njezina i mog oca, čak su jedno vrijeme zajedno bili tu. Nismo ih željeli davati u domove, bili su kod nas i čak umrli u istoj sobi u razmaku od nekoliko godina. To je ta snaga obitelji i zajedništva, to je nešto što bi svatko u braku trebao čvrsto držati", kaže Mijo. Poruku mladima daje Vikica, tvrdi kako ih je valjda sam Bog stvorio vrijedne i radišne, i to ih je nosilo kroz život i dalo smjernice.

Vikica i Mijo Abičić na zlatnom piru s kćerkama, zetom i unucima

“Uvijek smo uz svoj redovni posao živjeli i radili s poljoprivredom u svojim rodnim selima. I sada smo, otkako smo u mirovini, redovno u Bokšiću i Šaptinovcima, radimo zemlju i sve ostalo, opet kažem - zajedno, to je najvažnije. Danas u braku supružnici žele nekakvu neovisnost, moraju dokazati sebi da mogu sami, ali, vjerujte, nema većeg i jačeg uspjeha nego kada ga ostvariš s voljenom osobom i s njom dijeliš baš sve. Život je prekratak, zato je važno uvijek biti jedno uz drugo, to je najveća snaga", poručuje Vikica, a Mijo zaključuje: "Mladi ljudi danas nisu svjesni koliko je obitelj važna, koliko je važno imati nekoga uz sebe, osobu s kojom dijeliš sve. Presretan sam što mi imamo jedno drugo toliko godina i zato bih volio da mladi to osjete i znaju cijeniti."

Puno je ovakvih i sličnih priča, ali sve se ipak svodi na jedno, kako kaže sveti Pavao u 1. poslanici Korinćanima: "A sada, dakle, ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav".