Ustupljena fotografija
5.6.2025., 09:00
VESELO, VESELO, ZAGORCI

U Čemincu se okupilo 60-ak članova obitelji Zagvozda iz Desinića

Ana i Franjo Zagvozda s desetero djece u Baranju su stigli odmah nakon Drugoga svjetskog rata iz Zagorja

ČEMINAC

Veselo je bilo u Domu kulture u Čemincu.

Nadaleko se čulo "Veselo, veselo, Zagorci", "Pa po lojtrici gor'...", "Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene", "Suza za zagorske brege" i slične popevke. Pogađate, na okupu su bili Zagorci, njih 60-ak, i svi obiteljski povezani. Riječ je o obitelji Zagvozda, čiji su stari 1946. godine, vlakom bez voznog reda, iz bregovitog Zagorja (iz Desinića) stigli u ravnu Baranju. U Čemincu su se tih davnih godina, poput rijeke koloniziranih, smjestili Franjo i Ana Zagvozda, zajedno s desetoro maloljetne djece. Kao i tisuće Zagoraca, Međimuraca, Dalmatinaca, Hercegovaca, Kuprešaka i ostalih, u Baranji su odlučili započeti novi život, koji ih, unatoč blagodatima kraja između Dunava, Drave i Mađarske, na početku uopće nije mazio. Iako nisu došli ''s kraja svijeta'', način života u Baranji u mnogočemu se razlikovao od njihova dotadašnjeg, pa tako i životne navike. No, većina ih se snašla, budući da je riječ bila o marljivim ljudima. Brzo su se asimilirali i zasnovali vlastite obitelji. ''Junaci'' naše priče, sada već pokojni Franjo i Ana, kao ni njihova djeca, tada vjerojatno ni sanjati nisu mogli da će se gotovo sedam desetljeća kasnije u Čemincu okupiti, među ostalima, čak i djeca djece njihove djece, kako bi se družili, pa i upoznali. Slično je druženje organizirano prvi put prije desetak godina u belomanastirskom hotelu Patria, a neki sudionici ovog posljednjeg nisu bili ni rođeni.

- Ovi najmlađi se međusobno i ne poznaju. A i kako bi kada smo raštrkani diljem Hrvatske i svijeta. Ima nas čak i u Izraelu - pričaju Zagvozde, napominjući kako je cilj susreta, čiji je svojevrsni organizator, uz svesrdnu pomoć ostalih, bio Zoran Zagvozda, okupljanje, druženje, odnosno evociranje uspomena. U namjeri su, mora im se priznati, uspjeli. Posebnu pozornost obratili su na najstarije među njima, premda onog najstarijeg nije bilo. Od desetero braće i sestara, naime, živ je samo jedan, ali zbog bolesti nije mogao doći na obiteljsko druženje. Osim ponovnog susreta nakon niza godina, obradovalo ih je što je među njima popriličan broj mladih, što je jamac da podrijetlo svojih starih nikada neće zaboraviti. Sve je potrajalo do sitnih sati, a kućama se su razišli puni dojmova. I da, druženje im se toliko svidjelo da su se dogovorili kako će ''reprizu'' vrlo brzo napraviti. Uz želju da ih bude - još više. 

Da su došli svi, prostorija premala

Obiteljsko stablo Zagvozda, izravnih potomaka Ane i Franje, poprilično je razgranato. Tvrde kako je ih više od 115 živih. “Da smo svi došli, vjerojatno bi prostorija bila premala”, u polušali kažu, napominjući kako je to drugo njihovo okupljanje u takvom broju. Kao i većina ostalih tako brojnih obitelji, posebice ako su raštrkane diljem svijeta, obično se masovnije okupljaju na svadbama ili pogrebima, a rijetke su one koje se okupe na sličan način... Inače, organizirana kolonizacija iz (uglavnom) Hrvatskoga zagorja, Međimurja i Dalmacije, pod okriljem Ministarstva poljoprivrede i šumarstva tadašnje NR Hrvatske, događala se neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, a bilo je i slučajeva tzv. remigracije (povratka u spomenute krajeve) ljudi koji nisu bili zadovoljni načinom života u Baranji. Takvih je bilo znatno manje.