KNEŽEVI VINOGRADI

Kovinotokara sve je manje. Zanimanje je to koje je svojedobno bilo prilično cijenjeno, a tokari traženi. Jedan od rijetkih koji još uvijek s vremena na vrijeme radi za tokarskim strojem 83-godišnji je Jozsef Friedl iz Kneževih Vinograda. Osobno poznaje još samo dva-tri stara tokara, a nekada ih je, sjeća se, bilo poprilično.

- Više gotovo nikoga nema, a mladi ne žele stajati za tokarskim strojem. Po novom, sada su aktualni CMC operateri, ali to s tokarenjem ima samo djelomično veze. Svjestan sam da se tehnologija promijenila, no i dandanas mi dolaze ljudi s molbom da im nešto napravim na stroju - priča majstor Friedl, koji se pedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je završio osnovnu školu u rodnim mu Kneževim Vinogradima, upisao u nekadašnji ŠUP (Školu učenika u privredi) u Belom Manastiru. Da se njega pitalo, ŠUP mu sigurno ne bi bio izbor, ali tada su bila neka druga vremena.

- Moj najstariji brat bio je kovač, drugi strojobravar, a kada je na mene došao red za nastavak školovanja, tata mi je rekao da ću biti tokar. Poslušao sam ga, iako moram priznati da nisam ni znao što znači tokar. No u tokarski sam se stroj i ovaj zanat brzo zaljubio - kaže. I ta ljubav traje već više od pola stoljeća. Nakon završetka ŠUP-a nije mu kao tokaru bilo teško naći posao. Prvo je, do 1961. godine, u struci (najprije kao šegrt) radio u nekadašnjoj beljskoj Tvornici šećera, ali je tamo bilo puno tokara, pa se zaposlio u ondašnjem SPOM-u (preteča IMV-ova pogona) u Belom Manastiru. Tamo je za tokarskim strojem proveo dvije godine, sve do poziva za vojsku. Po povratku s odsluženja vojnog roka nastavio je na istom radnom mjestu, kada mu se u glavi nešto "prelomilo".

Ivica Getto

- Odlučio sam otići u Njemačku. Kao prvo, želja mi je bila naučiti materinski jezik te još više usavršiti zanat. Rekao sam sebi da ću u Njemačkoj biti dvije godine, a dogodilo se da, uz kraće prekide, tamo ostanem čak 42 - prepričava svoj životni i radni put. Kao tokar radio je u Muenchenu, Augsburgu i najduže u Nuernbergu. U radnoj mu je knjižici nekoliko poslodavaca, među ostalima Siemens i zagrebački Monting, koji je dosta radio u Njemačkoj. Nakon što je otišao u zasluženu mirovinu, nastavio je raditi kod jednog njemačkog privatnika. I tada je pala konačna odluka - povratak u Kneževe Vinograde, u kuću koju je izgradio 70-ih. Normalno da se u radionici našlo mjesto za tokarski stroj, marke Martin.

- Star je, ali dobar. Što će vam novi stroj ako ne znate raditi na njemu. A na ovom se štošta može napraviti - ističe pokazujući sav potreban "tokarski alat", žaleći se što nema nikoga na koga bi prenio svoje znanje. Nije ni očekivao da će ijedna od njegove dvije kćeri biti tokar(ica), unuka tokarenje ne zanima, pa je poručivao prijateljima i znanicima da pošalju djecu kako bi ju naučio zanatu. Epilog se može pretpostaviti. Takvu želju, naime, nije izrazio nitko. Stoga je stroj spreman prodati, čak i pokloniti ga ako procijeni da je potencijalni kupac "duha slična njegovu".

- Teško da će se itko javiti. A dok se to, eventualno, ne dogodi, ja ću povremeno i dalje stajati za strojem te izrađivati matice i vijke, tokariti diskove ili neke druge dijelove koji se teško mogu nabaviti ili kupiti - kaže. Priznaje da u radionici više ne boravi tako dugo kao nekada. Ima uhodani svakodnevni ritual, koji se sastoji od prijepodnevnih odlazaka u mjesni kafić “na čitanje novina”, kavicu i druženja s prijateljima. Aktivan je u ogranku Zemaljske udruge Podunavskih Švaba, a najviše njegovom zaslugom prekrasno je uređeno i njihovo sjedište, u kući u “suljoškoj” Glavnoj ulici, poznatijoj kao Švapska kuća.