SUZA/BELI MANASTIR

Prodaje se kuća i bajkovito imanje u Baranji.

Kuća ima svoju povijest i vrijedni je primjerak industrijske arhitekture s početka 20. stoljeća. U stvari, radi se o parnom mlinu iz 1911. godine. Današnja funkcija nekadašnjeg mlina je izložbena galerija, radionica keramike, vikendica, kušaonica - cafe bar, mjesto održavanja različitih radionica, druženja, prezentacija, edukacija, koncerata... Iza objekta pruža se prekrasno uređeno imanje prepuno drveća, ukrasnih grmova, mjesta za relaksaciju i bijeg od užurbanog načina života. Na zemljištu je vlastiti izvor vode i uređeni ribnjak. Možemo slobodno reći da dolaskom na ovo bajkovito imanje vrijeme nakratko stane", objavio je, između ostaloga, na svom Facebook profilu Daniel Asztalos, poznati (i jedini) baranjski keramičar. Slijedili su brojni komentari, nagovaranja i odgovaranja, ali Asztalos je ostao pri svome. Stari mlin u Suzi, koji već desetljećima "priča neku svoju, posebnu priču" odlučio je prodati.

- Primio sam masu poziva. Pitali su me jesam li poludio ili sam bolestan. Odgovor je jednostavan. Prošle godine u listopadu sam napunio 60 godina. Supruga i ja nemamo djece, a mlin ćemo prije ili poslije morati prodati. Ne želim čekati posljednji trenutak i travu kositi sa štapom u ruci. Riječ je o površini od 11.500 četvornih metara, koju treba održavati na tjednoj bazi. I tako već 20-ak godina. Imanje želim prodati bez ikakvog pritiska, po cijeni od 217.000 eura, za što mislim da je korektno. Treba još reći da sam nedavno dobio poticaj, kojim ću provući centralno grijanje, postaviti izolaciju, aluminijske prozore i slično, što će povećati vrijednost - priča Asztalos, dodajući kako nakon prodaje planira kupiti stan koji će iznajmljivati jer će njegova i suprugina mirovina biti na razini - socijalne pomoći. Od čega se ne može živjeti. No, dodaje, zec je još uvijek u šumi, pa je o svemu možda prerano govoriti. Povjerenje da će planirano ipak realizirati ulijevaju mu zainteresirani.

- Ima izgleda. Pregovaram s potencijalnim kupcima, javljaju se, a najdalje je otišla jedna umjetnica iz Zadra, redateljica, menadžerica, koreografkinja, koja je studirala u Torontu, živjela u inozemstvu. U tom bismo slučaju u Suzi mogli gledati brojne poznate osobe iz svijeta umjetnosti i glazbe. Nikakve uvjete za buduću namjenu imanja ne postavljam, niti na to imam pravo, ali bi mi bilo drago da mlin ne izgubi svoj štih, jer je riječ o specifičnom objektu, u kojem možeš živjeti, raditi, izlagati, organizirati različite sadržaje i slično, a u sklopu imanja je park, jezerce s vlastitim izvorom... - nabraja. Cijela priča oko prodaje, nastavlja, s jedne je strane tužna, a s druge nije. Tvrdi kako je to njegov životni projekt, u kojemu je proveo gotovo cijeli radni vijek. Prisjeća se kako su tamo održana brojni zanimljivi događaji, ali nikada nije "trčao za zaradom" i organizirao masovna okupljanja, izuzev eventualno dva itekako uspješna disco partyja, uz glazbu iz 80-ih. Teško mu je bilo koji događaj izdvojiti, ali su mu u sjećanju ostali oni neobični, poput promocije kineskog čaja koju je vodila gošća iz Kine, potom izložbe lutaka Mile Lončar, koja od krpa stvara nevjerojatne stvari, brojnih jazz-koncerata, kazališne predstave Družba Pere Kvržice u gotovo originalnom ambijentu...

- Sve je to za posjetitelje bilo besplatno. Kada sam imao love, događaja je bilo više, kada nisam, šutio sam. I dandanas je tamo galerija u kojoj se može štošta izlagati, a dio potencijalnih kupaca izrazio je želju da ona ostane, zajedno s mojim keramičkim izlošcima - kaže Asztalos.

Sve je počelo prije više od 20 godina. Još prije se ozbiljno počeo baviti keramikom, te od proizvodnje artikala, odnosno njihove prodaje, zarađivati za život. U obiteljskoj kući u Belom Manastiru imao je sve uvjete za rad, ali je to bilo nedovoljno za normalan život. Htio se, naime, približiti ljudima i uključiti u turističku ponudu, za što jedini baranjski grad nije najbolje mjesto.

- Bilo je to 2003. godine. Sjeo sam u svoj stari kombi i obilazio Baranju. Prva ideja bila je približiti se Kopačkom ritu, ali sam naišao na stari objekt u Suzi. Nisam ni znao da je tu bio mlin, koji odavno nije bio u funkciji, popeo sam se na prozor da provirim unutra, a jedan me seljanin upitao što to radim. Odveo me je do gazde, koji se oduševio mojim poklonom, keramičkom bocom rakije. Dogovorili smo se oko uvjeta kupnje i tako je počelo. Imao sam sreće što sam nešto prije od Ministarstva turizma dobio poticaj od 100.000 kuna, koje sam uložio u saniranje krova, čime je zaustavljeno daljnje propadanje. Promijenio sam sve trule daske i grede, osposobio prostor za radionicu i galeriju. Ono što sam znao, radio sam sam, a ostalo majstori. U mlin sam uložio sav svoj novac i znanje. I tako 22 godine. Limit sam dosegnuo, bolje od ovoga ne znam. Nije mi žao ni trenutka. Mogu reći da je na kraju ispalo upravo onako kako sam zamislio. No sada mi nekako nedostaje tih 20 godina, jer bih s 40 mogao puno više učiniti. Imanje treba slugu, što više ne mogu - sa sjetom ističe. Posjetitelje, nastavlja, nikada nije brojio niti ih je popisivao. Radio je uživajući i uživajući radio.

- Sigurno je samo jedno: kada ga jednom prodam, neću više ići na tu stranu - zaključuje priču riječima iz pjesme Zvonka Bogdana...