KOTLINA

Kada je prije dvije godine tijekom ljetnih praznika s ocem i majkom posjetila Konjički klub Hercules u Vardarcu, danas 14-godišnja Dunja Turšić iz baranjske Kotline ni pomisliti nije mogla da će za samo dvije godine na državnom prvenstvu osvojiti treće mjesto u nekoj jahačkoj disciplini.

I to ne bilo kojoj, već u endurance (daljinskom) jahanju. Konjički klub Istra i Hrvatski jahački savez, naime, organizirali su u istarskom Barbanu Prvenstvo Hrvatske i 8. kolo Kupa Hrvatske na kojem su sudjelovali najbolji hrvatski jahači. Dunja i njezina devetogodišnja arapska kobila Sahara broncom su se okitile u kategoriji kadeta, na stazi dugoj 64 kilometra. Uspjelo im je to na vrlo izazovnoj i zahtjevnoj stazi, koja je ujedno bila i test za Balkansko prvenstvo koje će održati sljedeće godine. Uspjeh je tim veći što je Dunji, mladoj srednjoškolki, polaznici Mađarskoga školskog centra u Osijeku, to bio prvi samostalni nastup nakon samo dvije godine treninga i bavljenja jahačkim sportom. Važno je istaknuti kako bi medalja možda mogla biti i plemenitijeg kova da Dunja u sred utrke nije sjahala kako bi pomogla kolegici, suparnici, koja je pala i ozlijedila se. No, skromno ističe, u ovakvim utrkama važno je uspješno proći stazu, a ne pobijediti.

- Iako je ponekada naporno, uživam radeći s konjima. Radni dan mi počinje u pet sati. Odvojim sat vremena za učenje i već u sedam autobusom krećem u školu u Osijek. Tamo sam do dva, tri, a nakon toga na treningu u Vardarcu. Kući dolazim oko sedam sati - priča, nastavljajući kako joj je želja završiti srednju školu i upisati jahačku akademiju u mađarskom Kaposvaru, budući da takve škole u Hrvatskoj nema. Nakon završetka akademije postala bi dreser i licencirani sudac. Razradila je i daljnje planove za budućnost.

- U Hrvatsku se želim vratiti i otvoriti vlastitu farmu kako bih pridonijela razvoju seoskog turizma u Kotlini odnosno Baranji - kaže. Prisjeća se trenutaka svoje prve samostalne utrke u Barabanu (budući da je maloljetna, morala je proći kvalifikacije, ali uz mentora), koja je bila prilično naporna. Utrka je trajala pet i pol sati.

- Svaki dio tijela me je bolio, ali bol je brzo pala u zaborav. U prvom krugu bila sam nervozna, što je osjetila i Sahara, no kasnije je sve išlo dobro. Za ozbiljniji plasman potrebno je proći približno 18 kilometara za sat vremena. Nekada se događa da onaj koji prvi stigne na cilj ne bude pobjednik, jer nakon utrke slijedi i veterinarska kontrola konja koji i nakon utrke mora zadovoljiti određene kriterije, poput, primjerice, pulsa. To znači da dobro grlo mnogo znači - tvrdi. A sudeći prema plasmanu, njezina mezimica Sahara to sigurno jest.

Osim životnih, Dunja ima i sportskih planova. Prije svega to su uspješni nastupi na još dužim stazama i, jednoga dana, nastup za reprezentaciju Hrvatske. Na kći su posebno ponosni njezini roditelji, Darko i Melinda. Dunja priznaje da otac Darko poduzima prave ''vratolomije'' kako bi joj omogućio nastavak bavljenja ovim sportom, pa stoga ni pokoji sponzor ne bi bio na odmet.