Prije sedamdeset godina, 23. listopada 1956., u Mađarskoj je izbila revolucija i borba za slobodu. Njezin je cilj bio srušiti komunističku diktaturu, postići povlačenje sovjetskih postrojbi iz zemlje i uspostaviti demokratski sustav. Unatoč hrabroj i odlučnoj borbi, revolucija je ugušena, a mađarski je narod morao čekati još duga desetljeća kako bi se oslobodio okova unutarnje represije i strane okupacije.

Nakon sloma revolucije, od studenoga 1956. godine, oko 200.000 ljudi napustilo je Mađarsku, bilo zbog straha od odmazde bilo u nadi za boljim životom. Većina ih je izbjegla u Austriju, dok je približno 20.000 ljudi prešlo granicu s tadašnjom Jugoslavijom. Naime, mađarske su vlasti do kraja siječnja 1957. zatvorile izbjegličke putove prema Austriji, pa je Jugoslavija ostala jedini preostali izlaz prema slobodi.

Hrvatska kao utočište

Krajem studenoga 1956. u Jugoslaviji se nalazilo samo 650 mađarskih izbjeglica, dok je do kraja prosinca njihov broj porastao na 1200 i nastavio ubrzano rasti. Svakoga su tjedna granicu prelazile stotine ljudi, a u drugoj polovici siječnja 1957. već i tisuće. Tako je 21. siječnja bilo evidentirano 8000 izbjeglica, samo tjedan dana poslije njih 13.600, a tijekom svibnja i lipnja njihov se ukupan broj približio 20.000.

Vlasti su izbjeglice smjestile u nekoliko prihvatnih centara. Na području Hrvatske djelovalo je 12 većih izbjegličkih kampova u kojima je boravilo oko 6000 ljudi. Najveći među njima nalazio se u Gerovu, nedaleko od Rijeke, gdje je bilo smješteno oko 1600 izbjeglica. Mnogi su utočište pronašli i u Osijeku, njih oko 1300, zatim u Čakovcu, oko 650, te u Iloku, gdje je boravilo približno 600 osoba.

Uvjeti života u prihvatnim centrima bili su dobri, a izbjeglice su imale i vlastitu samoupravu koja se brinula o njihovim svakodnevnim potrebama i pitanjima. Bile su im dostupne mađarske i zapadne novine, mogli su slušati radio te slobodno odlučiti žele li nastaviti put prema zapadnim zemljama ili ostati u Jugoslaviji.

Kako bi osigurala odgovarajuću skrb za izbjeglice, jugoslavenska je vlada zatražila financijsku i logističku pomoć visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), kao i njegovu pomoć u ishođenju viza za odlazak izbjeglica u zapadne zemlje.

János Magdó, generalni konzul

B. JOBST

Veći val odlazaka započeo je u svibnju i lipnju 1957. godine. U listopadu iste godine u zemlji je ostalo oko 4400 izbjeglica, u studenome njih 2200, a početkom siječnja 1958. samo 340. Smanjenju njihova broja pridonijela je i odluka jugoslavenskih vlasti da u kolovozu 1957. trajno zatvore granicu za izbjeglice koje su dolazile iz Mađarske.

Zajednički junaci

Revolucija iz 1956. godine zauzima posebno mjesto među najvažnijim trenucima mađarske borbe za slobodu. Ona je dio duge povijesti otpora i nastojanja za očuvanje nacionalne slobode, koja seže još u doba borbi protiv Osmanlija. U tim su se borbama istaknuli i naši zajednički junaci: sigetski junak Nikola Šubić Zrinski i njegov praunuk Nikola Zrinski, pjesnik i vojskovođa. Taj dugi povijesni put borbe za slobodu svoj je vrhunac doživio oslobađanjem od komunističke diktature 1989. i 1990. godine.

Bila su to stoljeća prepuna iskušenja, tijekom kojih je mađarski narod iznova potvrđivao svoju težnju za slobodom i spremnost da za nju podnese i najveće žrtve. Upravo zahvaljujući toj ustrajnosti mađarski je narod očuvao svoj nacionalni identitet i opstojnost, a Mađarska je danas slobodna država koja samostalno odlučuje o vlastitoj sudbini.

Zajednička povijest i stoljetne borbe za slobodu neraskidivo povezuju hrvatski i mađarski narod. Događaji iz 1956. godine dodatno su učvrstili te veze i pokazali koliko su solidarnost i međusobna pomoć dragocjene u najtežim trenucima.

Stoga nije slučajno što su Mađarska i njezini građani tijekom ratnih zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije 1990-ih godina nesebično uzvratili pomoć i gostoprimstvo koje su mađarske izbjeglice 1956. godine pronašle u Hrvatskoj. Otvorili su svoja vrata desecima tisuća ljudi koji su, bježeći pred ratom, u Mađarskoj pronašli sigurnost i utočište.

Nadahnuti primjerom naših prethodnika, naša je zajednička odgovornost nastaviti graditi prijateljstvo, povjerenje i suradnju između Hrvatske i Mađarske. Neka naše dvije zemlje budu primjer dobrosusjedskih odnosa i istinskoga prijateljstva u Europi.

Ujedno nam je trajna zadaća čuvati mir i slobodu te učiniti sve što je u našoj moći kako strana dominacija i ugnjetavanje nikada više ne bi ugrozili mir naših naroda i neovisnost naših država.