Vozim se u Čepin predvečer. Iako sparina još pritišće poput štrafštoka, navigacija me poslovično hladno vodi ravno u Gajevu 28, u Vrtnu bajku. No zapravo sam privučena sirenskim motom vlasnika, Zdenke i Željka Matagić: "Izuj brige. Uspori. Uživaj." (Bez uskličnika, molim, nema kod njih imperativa.) Dolazim s određenim očekivanjima, izgrađenim na temeljima tuđih dojmova te onog što sam pročitala ili vidjela u medijima i na društvenim mrežama. Već ih dugo kanim posjetiti, svi su mi instinkti signalizirali kako ću na tih 750 kvadrata klorofilne utopije naći puno više od fejsbučkog storytellinga i targetiranih kontenta.

Nema "moranja"

Dok sam se sa Zdenkom telefonski dogovarala za naš prvi susret, pomislila sam: "Nismo na videopozivu, a ja ju ipak vidim kako se široko osmjehuje dok govori!" Doznajem, njezina su očekivanja od mene jednako velika, poznaje moj novinarski rad, kaže mi. Sad se i ja osmjehujem (jer malo je tko imun na laskanje), doduše s prstohvatom treme, no dat ću sve od sebe da ne razočaram.

Vrtna bajka, bar kad je o nama, odraslim posjetiteljima, riječ, nudi da – predahnemo. Od koga ili čega, nevažno, instrumental je ovdje važniji od genitiva. S kim si (u nečijem društvu ili sam sa svojim mislima) krucijalno je za ljekoviti efekt tvog posjeta. No, meni se, čim sam sama samcata uplovila u veliko zelenilo, dogodilo nešto nevjerojatno, kao paralelna radnja u dobrim filmovima. Malo skakućem po popločanim krugovima koji, poput "školice", vode kroz začudan vrt, od jedne do druge njegove atrakcije, u nehinjeno gostoljubivom društvu domaćina, a malo me "prebaci" na najvažnija mjesta mojeg odrastanja. Domaćini, dakako, nisu svjesni filma koji mi se vrti u glavi, a kako mi taj iznenadni throwback ne bi predugo ometao koncentraciju i pokvario mi posao, odlučujem akumulirati sve te nevjerojatne senzacije i preraditi ih odgođeno, u osami, kod kuće. Kakvu li sam samo dragocjenost već dobila na dar a da za to nisam morala ni pitati! Bilo je dovoljno samo ondje biti. I osjećati. U spektakularnoj flori i fauni, odmah shvaćam, Zdenka i Željko zapravo nude baš to – misli oslobođene okova svakodnevnih "moranja". "Nudimo profinjeno iskustvo usporavanja, mira i prirode, za goste koji vjeruju da je mir najveća potreba i novi luksuz", navode.

Znam o čemu govore, moj je tata zbog toga doveo svoju malu obitelj na okrajak grada iz strogog centra Osijeka, u kojemu je odrastao. S nama su ili pokraj nas uvijek živjeli psi, mačke, golubovi, grlice, kanarinci, zebice, papigice, povremeno ježevi, kornjače, žabe, daždevnjaci... U dvorištu su krošnje voćaka i borova škakljikale ispod krila vrapce i štigljiće, mirisale su razmetljive ruže i samozatajni nezaboravak, u povrtnjaku su se rumenile rajčice, u koje bismo seka i ja zagrizle uslast, a sokovi su nam kapali na majice "sa Sandokanom". Plovili smo vikendima Dravom i Dunavom, blinkerom pecali štuke i vraćali ih u vodu, šatorovali na prudovima i u šumarcima u suživotu s komarcima, jeli slaninu ispečenu na našiljenim granama... Ako živite u prenapučenim stambenim višekatnicama, bez dvorišta i okućnice, nadoknadit ćete taj nedostatak i nešto od netom opisanih iskustava baš u Vrtnoj bajci. Partitura koju ondje cvrkuće, živka, mijauče, kokodače i laje pernati i krzneni orkestar, ma sva ta magična tamošnja sinestezija, pa onda i njezini hiperaktivni lari i penati, pomažu velikima i malima da odbace teški plašt stresa, obveza i diktata, pa da osjete ono jedino važno – slobodu.

Oduvijek u Čepinu

Slobodu za sebe i svoje poželjela je Zdenka Matagić. Došla je do životne prekretnice, kao i suprug joj Željko, ali nisu na njoj zapeli. Iskočili su iz ladice "moram i trebam" u ladicu "želim i hoću". Ipak, nisu se teškaši odmah našli u perolakoj kategoriji, valjalo se ponajprije osloboditi svih tereta, onih koje su im drugi nametnuli i onih koje su sami dodali. Znate kako biva kada se kućiš i podižeš obitelj, a Matagići su bili jedni od mnogih koji su podignuli kredit u švicarcima. Da bi ga mogli vraćati kad se zafrkiralo svima sa švicarcima, podignuli su još jedan kredit. Nesreća nikad ne dolazi sama - Željko je u recesiji ostao bez stalnog posla, nakon što je prikupio 30 godina staža, a Zdenka je u jednom trenutku počela voziti paralelni slalom između prijepodnevnog i poslijepodnevnog posla, što je uzelo danak u zdravlju. Čovjek, čini se, treba dotaknuti dno da bi onda mogao ponovno preuzeti kontrolu nad svojim životom, više je to pravilo nego izuzetak. Zdenka i Željko baš su to učinili. Preuzeli su kontrolu i taj put odlučili - bit će, kako se to kaže, samoodrživi, i u privatnom i u poslovnom životu.

Upoznali su se u Čepinu, gdje je oboje odraslo. Željko je rođen 1968., Zdenka dvije godine poslije. Željkova se mama rodila sto metara od Vrtne bajke, koju su pak Zdenka i Željko podignuli na imanju njezina djeda. "Trideset sam godina radio u trgovinama. Nisam zbog posla nikad nosio bradu, a kad sam ju pustio, jer sam počeo glumiti Djeda Mraza, ni moji me Čepinčani nisu neko vrijeme mogli prepoznati", kaže kroz smijeh. Zdenka je uvijek bila odlična učenica, zbog čega se upisala u nekadašnji CUO "Braća Ribar", na informatičko-matematički smjer. Iako je odmalena imala umjetničkog dara, ispunila je želju roditelja da ipak studira nešto "konkretno", pa je završila Ekonomski fakultet. Iako je donedavno radila u struci, taj joj posao, tako je osjećala, nikad nije bio po mjeri. No zato je u uređenju kuće i vrta, gdje su ispisana mnoga lijepa poglavlja Vrtne bajke, uživala od prvog dana. Željko je cijeli život vezan i uz nogomet, prošao je, kaže, i školu NK Osijek, igrao po raznim klubovima i bio prvoligaški igrač NK Belišća. "Iako se od nogometa nisam obogatio, prijateljstva koja sam stekao najveća su mi dragocjenost", ističe. U skladnom su braku dobili dva sina, Mateja i Frana, jedan je kipar i magistar medijske kulture i odnosa s javnošću, drugi je stolar. Sinovi i danas ponekad priskoče u pomoć, no Zdenka i Željko sada se bave isključivo Vrtnom bajkom, tako da menadžment vremena više nije zahtjevan kao prije, kada je oboje radilo i druge poslove. Ipak, nemojte misliti da se ne narade, pa samo zalijevanje vrta ili hranjenje životinja potraje po dva sata.

Vrtnu bajku, koja je, ističu, njihov dom i život, počeli su stvarati, isprva samo kao obiteljski vrt, 2005. godine zasijavši prvo sjeme na imanju Zdenkina djeda.

Bajka na djedovini

Obitelj je nakon Drugog svjetskog rata završila u logoru zbog pripadnosti njemačkoj nacionalnoj manjini, a imanje je nacionalizirano. U posjed obitelji vraćeno je tek u samostalnoj Hrvatskoj, no kuća je bila za rušenje, pa su Zdenka i Željko krenuli od nule. "Gradili smo prirodnim materijalima, reciklirali, poštovali prirodu i njezine zakone, pratili ritam godišnjih doba. Bez velikih investicija, isključivo svojom maštom i idejama, vlastoručnim radom, uz puno ljubavi i strpljenja, nastajala je Vrtna bajka kakvu danas vidite", kažu Matagići. Zdenka se pritom više posvetila čarobnom vrtu, u kojem je danas 250 vrsta biljaka, pa ne čudi što je ponio i prestižnu titulu Najljepši vrt Hrvatske, a Željko je podignuo nastambe za brojne životinjske vrste, istesao terasu i sjenice, nazidao roštilj i kamin, napravio klupe i stolove za proslave i, što je najpopularniji kutak, nazidao i namjestio kuću Djeda Mraza i Bake Mraz, u kojoj su već tisuće mališana doživjele neke od najljepših trenutaka svojih djetinjstava. U proljeće, ljeto ili jesen Vrtna bajka nudi različite programe u kojima djeca uče voljeti i poštovati životinje i biljke, bezbrižno se igrati neopterećena tehnologijom, družiti se s roditeljima, rodbinom i prijateljima, promatrati zvijezde... "Željeli smo bajku za sebe i svoju obitelj, za vlastiti mentalni reset od ubrzanog načina života. Korak po korak nastajao je prostor u kojem smo mogli disati sporije, živjeti povezanije s prirodom i ponovno pronaći sreću u ljepoti jednostavnih malih trenutaka. Sve to moje cvijeće, grmovi i stabla, sve Željkove ptičice (sa šest kontinenata!), zečevi, sibirske vjeverice, ukrasne koke i pilići... omogućili su nam da svoju stvarnost učinimo boljom, a u konačnici i sebe, jer smo napokon radili ono što volimo i živjeli po vlastitom osjećaju. U jednom smo trenutku, 2018. godine, odlučili da tu ljepotu nesebično podijelimo s drugima i pozovemo ih k sebi. Dok je danas poplava različitih imanja, kuća za odmor, objekata za proslave i slično, kad smo mi počeli, time se gotovo nitko nije bavio. Kad se u nas tek počeo spominjati slow living i digitalni detoks, mi smo to već nudili posjetiteljima. Bili smo otpočetka drukčiji od svih, a mislim da smo to i danas", otkrivaju Zdenka i Željko.

Ma kakav Rovaniemi?!

Na kraju, kako se to kaže na čistom hrvatskom (smijeh), spoiler alert, pa ne čitajte djeci ni za živu glavu.

U tom sam vrtu, naime, za svojeg posjeta na godišnjem odmoru zatekla Djeda Mraza i Baku Mraz. Iako su im oni najmarljiviji ili najnestrpljiviji već poslali pismo u selo Rovaniemi, na sjeveru Finske, pod moralnom i materijalnom odgovornosti kažem vam da njih dvoje živi u - Čepinu. Odmaraju se u civilu, uz najfiniju tortu od mrkve i rashlađeni sok od bazge, razmjenjujući nježnosti, o čemu prilažem i fotografiju. I oni, prema Zakonu o radu, imaju pravo na odmor, a zašto su, nakon vrlo kratkog bijega u Provansu, odlučili provesti ga baš u Vrtnoj bajci, razvidno vam je iz svega što ste do sada o njoj pročitali. Izuli su brige (i čizme). Usporili su. I uživaju. Nemojte ni vi još dugo čekati. Evo, ni ja se nisam dala otjerati, već su žmirkale lampice koje su domaćini prosuli po krošnjama i pergolama kad sam se s njima pozdravila. Drugi će me put onamo navigavati srce.