Slavonsko-baranjska zemljišna prostranstva, oblikovana trudom generacija stanovnika, pričaju priču o dubokoj povezanosti čovjeka i zemlje. Svaki korak uz uredne vinograde, voćnjake ili polja donosi osjećaj topline i zahvalnosti za plodove koje priroda tako nesebično daruje. Ako itko zna nešto o zemlji, to su svakako pustaraši iz Mirkovca, jedine preživjele pustare u kojoj i danas živi pedesetak ljudi na tom plodnom baranjskom tlu, a upravo su prošlog vikenda oni okupili čak deset puta više gostiju no što je njih samih koji žive nekadašnjiim pustaraškim načinom života.

Do tri ujutro

Dakako, nema tamo više nastave u staroj školi, iako predsjednika udruge Pustare Baranje Tomislava Antolovića veseli cika djece, u koju, s iskrenim osmijehom, gleda dok se bezbrižno zabavljaju na igralištu i livadi.

- Pogledaj ti to, to je ono što mene raduje, što je toliko djece, a nisu samo ona zadovoljna! Pogledaj i ovih pet stotina gostiju i pustaraša na našem tradicionalnom okupljanju pustaraša iz Baranje, dvanaestom po redu! - oduševljen je Tomislav što svi još njeguju uspomene na život na nekadašnjim, sada uglavnom pustim, pustarama.

Zadovoljan je i Mario Gebl, osnivač udruge. Pojašnjava da su pustare bile ekonomske zajednice, a oni su se okupili i osnovali ua zajednici, onoj društvenoj - na Facebooku.

- Tamo smo se okupili, rodila se ideja i dogovor je pao da se okupimo u Mirkovcu. Sve ostalo je povijest i nadamo se da ćemo još dugo ova okupljanja organizirati - optimističan je Mario Gebl.

Okupljanje je počelo misom, a nastavilo se plesom i pjesmom uz odličan Romeo bend, tombolom, igrom djece, evociranjem uspomena na način življenja koji je obilježio njihove živote na pustarama... Veselom se plešućem društvu ruke iz kola nisu razdvajale sve do tri ujutro. Stare noge izdržale su taj tempo, a ni Romeu i njegovim dečkima iz benda, pa ma koliko bili uigrani i usvirani, zasigurno nije bilo lako izdržati. Možda je recept čobanca kojim su se svi počastili, od same junetine, dao snagu i plesačima i sviračima.

Zadovoljni su bili i gosti Zdravko Šimić i Ivan Kovačević Brico, osnivači, te Zlatko Tomas, član udruge Korijeni pustara iz Antunovca, srodne udruge s kojom već dugi niz godina baranjska udruga pustaraša surađuje.

Zajedništvo

- Uvijek smo jedni kod drugih na druženjima, zabavama, vežu nas iste stvari. Svi smo ponosni na to što smo potekli s pustara, to nas je formiralo u ozbiljne i radišne osobe koje će uvijek priskočiti jedni drugima kad god zatreba. Zajedništvo je utkano u sve nas - kažu gosti iz bratske im udruge Korijeni pustare.

Tomislav Antolović, predsjednik pustaraša, kaže da se svake godine na Veliku Gospu organizira okupljanje pustaraša, sadašnjih i bivših, na jednom mjestu, a sada su dodijelili i priznanje, posmrtno, jednom od svojih osnivača - Jovanu Gebi Bambusu.

- Okupimo se da bismo se mogli podružiti, razgovarati, zabaviti, zaplesati. Osnovali smo se - sam naziv Pustaraši govori što je pustara - da njegujemo uspomene, da se ne zaboravi sjećanje na pustare. Mirkovac je bila najveća pustara u Općini Kneževi vinogradi i imala je sve institucije osim crkve. Pustare su nastradale - iako su se ljudi počeli čak i vraćati u njih, naseljavati ih -rekao bih, maćehinskim odnosom države; ljudi koji su živjeli na pustarama su, normalno, za poslom i trubohom za kruhom odlazili dalje. Mora postojati infrastruktura da bi ljudi ovdje dolazili, a ljudi to nisu imali; jednostavno, nisu možda željeli više raditi na poljoprivredi ili nisu mogli, pa su odlazili dalje tražiti nešto lakše, ugodnije - priča Tomislav i žalosno pokazuje prazne i napuštene zgrade, u derutnom stanju.

Navodno se planira Mirkovac naseljavati, pretvoriti ga iz pustare u naselje, a time, nada se Tomislav, i obnoviti objekte.