Moderne tenisice i štapovi idu zajedno, kao i mladenački duh i kasne sedamdesete! Zafrkavaju se na račun toga što ne vide dobro na školsku ploču, a opet – koristili su se i umjetnom inteligencijom i društvenim mrežama kako bi dospjeli do kolegica i kolega koje nisu (pre)dugo sreli na svojim okupljanjima. Ma što rekli - napola ozbiljno, napola u šali - vrijeme ih nije pregazilo, drže se izvrsno, makar spominju bolesti, ograničenja i izazove.

Razrednica Dara

Mirjanu Duran Mileusnić, danas umirovljenu psihologinju, nekadašnju predsjednicu razreda, njezina kolegica Ljerka Dobaj-Ristić, profesorica u mirovini, naziva razrednim Sherlockom Holmesom jer je na vrlo invetivan način pronašla razrednu kolegicu koju nisu vidjeli desetljećima. Ona i mnogi drugi sjeli su te praznične subote u učionicu u prizemlju današnje III. gimnazije kako bi proslavili 60. obljetnicu polaganja ispita zrelosti.

Iako novinari rijetko prate maturalne obljetnice zbog toga što ih je toliko mnogo da ništa drugo “u sezoni proslava” ne bismo stigli raditi, alumni ne smiju odbiti ljubazan poziv iz svoje škole, a naročito ne od bivših nastavnika. I evo me u Gimbi, koja se u “moje vrijeme” nazivala CUO “Braća Ribar”, a u doba “maturanata i maturantica” zbog kojih sam ju sada pohodila Gimnazija “Ivo Lola Ribar” u Osijeku.

Slavica Ćosić, Ljerka Dobaj (Ristić), Zdenka Đurčević (Bugarski), Đurđa Ferić (Lač), Melita Jovičin (Hosu), Nedjeljko Katić, Zdenka Kenig, Alberto Krasnić, Mirjana Mileusnić (Duran), Slavica Miošević (Radanović), Dragomir Rašković, Đurđa Sekulić (Bugarić), Vlasta Tomašević (Fišer) i Danilka Vračarić (Penjić) sjeli su u školske klupe kao u vremeplov. Sin jedne od “maturantica”, danas sjajan profesor povijesti u toj školi, vrti crno-bijele fotografije s ekskurzija i izleta, a onda prikazuje i fotografiju koja je poslužila za maturalni pano kakvi su se nekada izlagali u gradskim izlozima. Na tom je fotografskom zapisu trideset četvero učenika i učenica, sedmero ih, nažalost, više nije među živima. Ravnatelj je u to vrijeme bio Josip Erl, a razrednica IV.a Darinka Jovanović-Filičić, odmilja Dara. Predavala im je povijest, ali ih je naučila puno više od školskog gradiva. Često ih je vodila na ekskurzije i izlete, s kojih uspomene nisu izblijedjele, kao ni na događaje iz školskih klupa, u kojima je bilo i puno nestašluka. “Proglasili su nas najneozbiljnijim razredom”, kažu mi ponosno. “Seksika, Svetica, Sekulora, Šolica... nabrajaju duhovite razredne nadimke, sjećaju se tko je nosio u školu najbogatiju jauznu, tko je kako dolazio na nastavu, spominju “mačke i ribe” i ponosno ističu kako su u razredu imali rock-zvijezdu, Bertu iz Dinamita. U Gimnaziju su se upisali 1962. i maturirali 1966. godine. Osim već spomenutih, IV.a pohađali su: Anka Babić, Emir Barjamović, Hrvoje Cigler, Ana Crljenković, Jasminka Crnogorac (Jović), Mirjana Cvetko (Šimić), Blanka Frančić (Šimunović), Ivka Habunek, Miroslav Ivezić, Želimir Ižaković, Lidija Klišanić, Duško Kokić, Jovanka Krstulović (Meler), Stanko Lasić, Tatjana Lešaja (Bičić), Nada Meleš (Marasnov), Vjera Portfaj (Grdović), Nebojša Szege, Blaženka Vele (Mrković) i Mirjana Vitin (Mrkonjić).

VEDRAN RISTIĆ

Budući da se 1965./1966. slavilo 200 godina postojanja gimnazijskog školovanja u Osijeku, svi su završni razredi imali zajedničku maturalnu zabavu u tadašnjem Domu JNA, a danas se sastaju po restoranima i kafićima. Četrnaestero onih koji žive u Osijeku češće, svake godine, a ostali svakih pet godina, preskočili su okupljanje jedino zbog pandemije. Ostali žive u Zagrebu, Starim Mikanovcima, Donjem Miholjcu, Bujama, Zadru, Beogradu, Novom Sadu, Skopju, Austriji, Njemačkoj, jedan možda i u Danskoj (detektirali su s pomoću UI-ja). Djece i unučadi velik je broj, no, koliko im je poznato, zasad se samo jedna kolegica može pohvaliti i praunukom. Mnogi su imali uspješne karijere, bili su profesori, agronomi, poduzetnici, rukovoditelji, arheolozi..., ali ističu kako su već dugo svi umirovljenici, “pa više i nije važno gdje je i što je tko radio”.

Optimizam pamćenja

“Zbog optimizma pamćenja naši nam školski dani djeluju bajkovito. Zadivljeni smo novim tehnologijama, koje se uvelike koriste, a ipak bismo rado da su naši unuci manje pred ekranima i da češće posegnu za dobrom knjigom”, kaže gospođa Mirjana. “I za novinama”, dodajem, bar ovog dana kada je u njima objavljen članak o nestašnom IV.a njihovih baka i djedova. Zdravi bili!