Prije Netflixa i streaminga: Kako su videorekorderi osvojili osječke domove osamdesetih
Ako nisi premotao vrpcu na početak, dobio bi, bome, porciju jezika
Pogledati film koji želiš, i to kad ti to želiš, osamdesetih, za razliku od danas, nije bilo nimalo jednostavno. Moglo se to samo ako si imao videorekorder. No ni to nije bilo lako, jer početkom osamdesetih bili su iznimno skupi, uglavnom su se nabavljali iz inozemstva i moglo ih se platiti samo u devizama.
Više-manje legalno
Oni koji su ga imali, bili su glavne face, te im je brzo krug prijatelja koji su im sve redovitije dolazili u goste postajao sve veći.
Ni videokasete nisu se mogle nabaviti tek tako, jer su originali bili skupi i uglavnom su se mogli kupiti samo u inozemstvu, pa je, očekivano, procvjetalo crno tržište. Naime, ako ste željeli određeni film, trebali ste, naravno u strogoj diskreciji, otići čovjeku koji ih presnimava, platiti određeni iznos i za koji biste ga dan imali. Ljudi koji su tada to radili mnogima su postali draži od najboljih prijatelja, i unatoč tome što su zahvaljujući presnimavanju filmova zarađivali velik novac, naravno na crno, uglavnom nikome nije padalo na pamet da ih prijavi, jer kako bi onda do najdražih filmova, bez obzira na to što ih je većina bila loše kvalitete.
Ta se situacija promijenila krajem osamdesetih, kada su se počeli otvarati prvi videoklubovi, u kojima su se više-manje legalno mogle iznajmljivati videokasete. Bile su to uglavnom male prostorije prepune VHS kaseta, uglavnom poslaganim prema žanrovima, smještene često i u garažama ili brzinski preuređenim dijelovima obiteljskih kuća.
Procedura je bila jednostavna, morali ste se učlaniti u videoklub, dobiti iskaznicu i s pomoću nje iznajmljivati filmove, koje ste morali vratiti u određenom roku jer bi se inače uz posudbu plaćala i zakasnina. Kasetu je obavezno, kako su to uvijek naglašavali iznajmljivači, prije vraćanja trebalo premotati na početak.
Na čekanju za hitove
No do najvećih hitova ni u tim videotekama nije bilo lako doći jer su uglavnom bili stalno vani, pa su čak za određene filmove postajale i poduže liste čekanja. Najpopularniji filmovi koji su osamdesetih izišli na videokasetama, odnosno oni koji su se najviše iznajmljivali, bili su Otimači izgubljenog kovčega (1983.), Rocky III (1982.) i Rocky IV (1985.), Rambo (1982.) i Rambo II (1985.), E.T. (1982.), Umri muški (1988.), Povratak u budućnost (1985.), Top Gun (1986.), Prljavi ples (1987.), Policijska akademija (1984.), Policajac s Beverly Hillsa (1984.) i brojni drugi.
Kada je videorekorder u pitanju, imala sam sreće jer sam filmove mogla gledati čak na dva. Prvi je kupio moj ujak, a kako je bio trgovački putnik i često je odlazio u inozemstvo, donosio mi je originalne filmove. Prvi koji sam pogledala, naravno bez prijevoda na hrvatski, bio je Otimači izgubljenog kovčega. Drugi, premda je tvrdio da je to još jedna glupost na koju mora trošiti novac, kupio je tata.
Međutim, ono što je meni obilježilo vrijeme videorekordera nisu bili filmovi, nego videospotovi, koji su se također mogli naći na videokasetama.Najdraža mi je bila VHS kaseta Bijelog dugmeta sa spotovima za pjesme Lipe cvatu, Padaju zvijezde, Da te bogdo ne volim, koju sam gledala i slušala kad god bih uspjela ostati sama kod kuće.
