Izrada noževa spoj je zanata i umjetnosti koji pretvara običan komad čelika u vrhunski alat i unikatno umjetničko djelo. Ovaj drevni zanat spaja poznavanje metala, preciznu ručnu obradu i osjećaj za estetiku, a danas se njime bave vrhunski majstori diljem svijeta, pa tako i jedan "naše gore list".

Ronilac, skijaš, skiper

Riječ je o Ismetu Mehičiću - za prijatelje Meho - Osječaninu koji je 26. svibnja napunio 72 godine. Dobro je poznato ime našim sugrađanima koji vole skijati i jedriti, ili im je pak nekada zatrebala usluga njegova Pumpa Servisa, koji je bio osnovao još 1992. godine.

No, prije nego što počnemo priču o noževima, još jednom hobiju koji je, pod imenom Mex Knives, pretvorio u posao, ostvarivši tako dječački san, podijelimo nekoliko crtica iz Mehina životopisa.

Nakon Strojarsko-tehničke škole u Osijeku, u Rijeci, kao odličan student, završava studij brodostrojarstva te se kao diplomirani inženjer 1976. vraća u rodni grad, gdje u roku od samo nekoliko dana dobiva tri ponude za posao.

“U ono vrijeme nije bilo puno ljudi moje struke, tražili su me HEP i Elektroosijek, a onda je naišao tadašnji direktor Vodovoda, Huber, i rekao mi: - Ti ćeš raditi u Vodovodu, samo donesi papire i odmah počinješ", govori nam o svojim profesionalnim počecima.

Nakon tri godine prelazi u bivšu Vodoprivredu, gdje je deset godina bio šef plovnog i voznog parka, nakon čega prelazi u Lučku kapetaniju. "Eno me u uniformi! Znaš li tko stoji pokraj mene?" govori nam pokazujući prema uokvirenim fotografijama na "zidu prijateljstva", među kojima nailazimo na brojna poznata osječka lica: odvjetnike, poduzetnike, vinare, no vremešnog gospodina koji na fotografiji koja zauzima posebno mjesto stoji u društvu lučkog kapetana ne prepoznajemo.

“To ti je Jacques Cousteau (slavni francuski istraživač mora, oceanograf, filmski redatelj i ekolog. Kao pionir u podvodnim istraživanjima popularizirao je ronjenje izumom prvog uspješnog autonomnog ronilačkog aparata, nap.a.)!, a riječ je o 1989. godini. Tri sam dana bio u njegovu društvu. Kako? Bio je s mađarskim ledolomcem na ušću Drave u Dunav, gdje je snimao dokumentarni film o Dunavu. Helikopterom je obilazio Kopački rit i druga mjesta, a ja sam mu za to vrijeme, kao šef Lučke kapetanije, bio domaćin. Ta mi je fotografija osobito draga, jer sam pripadao prvoj generaciji osječkih ronilaca, nas je sedmero osnovalo Ronilački klub Mursa Osijek, pa mi je Cousteau bio kao papa", ponosno će iskusni morski vuk.

Zašto morski vuk? Uz spomenuto ronjenje gospodin Mehičić 38 se godina bavio jedrenjem, kao skiper i instruktor, i nećemo pretjerati kada kažemo da su uz njega vezani počeci osječkog jedrenja, a u jadranskim marinama nema osobe koja ga ne poznaje. Danas je tu aktivnost sveo na minimum, tek ga rijetki prijatelji uspiju nagovoriti da ih provoza Jadranom.

“Nemam više živaca za jedrenje, jer današnji ljudi dođu na brod i gledaju u mobitele. Prije tri godine vozio sam tri bračna para, zgodna, mlada. Inače na brodu gostima kuham i sviram gitaru, a tada ju nisam zasvirao nijednom. Napravio sam večeru, oprao suđe, došao gore u kokpit, a oni svi sjede i gledaju u mobitele. Šutim, pijem gemišt i držim gitaru, čekam njihovu reakciju, a oni i dalje gledaju u mobitel. Popijem i drugi gemišt, a oni i dalje tako. I zato se time više ne bavim, osim kada me uspiju nagovoriti prijatelji, što nije lako, ali njih ipak ne mogu odbiti", kaže osječki skiper, koji je prodao sve svoje brodove, a imao ih je četiri, te se počeo baviti noževima.

“Eureka" trenutak

Iskustvo prilikom izrade prvog noža, dok je bio učenik sedmog razreda, mnoge bi obeshrabrila u daljnjim pokušajima, no ne i njega. Ljubav prema čeliku bila je jača.

“Brusio sam u podrumu stari komad čelika koji sam negdje pronašao kada me zatekla mama. Čula je buku, spustila se u podrum i upitala me: - Braco, a što ti to radiš? Rekoh, pravim si nož. Kaže: - A... nož praviš... I ode gore po šnjuru od pegle. Satrala me, upamtio sam te batine, no nastavio sam izrađivati i kupovati noževe. Kad god bih otišao na put, a obišao sam puno svijeta, uvijek bih se vraćao s nekim nožem. To je nevjerojatno!" govori kroz smijeh.

Priča o noževima zapravo je, nakon skijanja i jedrenja, još jedna priča o hobiju koji je pretvorio u posao.

“Na jedrenju, prije 15-ak godina, vozio sam osam nekakvih direktora. Bio je to veliki brod i jedrili smo od Lastova prema Komiži. To je šest sati plavetnila, nema zezancije, ozbiljan put. Bio sam na kormilu, a oni su cugali i jeli. Kako sam ranije pročitao tekst u jednom američkom časopisu koji je netko od njih donio na brod, a u kojem je tema jednog članka bila tko su zapravo sretni ljudi, kažem im da poslušaju i počnem čitati članak. 'Najnovija su znanstvena istraživanja u SAD-u pokazala da su najsretniji ljudi oni koji imaju nekakav hobi i taj hobi pretvore u biznis od kojeg mogu lijepo živjeti...', čitao sam kada me je netko prekinuo i kroz smijeh dobacio: - Meho nas je sve za*ebo, njemu je hobi jedrenje, a mi ga lijepo plaćamo za to (smijeh)", opisuje jednu od bezbroj epizoda s jedrenja, kojom otkriva i svoju životnu filozofiju.

“Kada sam prije osam godina otišao u mirovinu, mislio sam jedrit ću i dalje, skijat ću i dalje, Pumpa Servisom ne mislim se više baviti, to sam prepustio mlađem sinu... no ubrzo sam si postavio pitanje a šta ću raditi, nešto moram, jer ja ne mogu bez rada, jednostavno sam tako odgojen. Kada budem prestao raditi, umrijet ću. Razmišljao sam tako čime bih se mogao baviti, što me ispunjava, kada mi je sinulo: Hej, voliš noževe, time se bavi!" opisuje kako je došlo do "eureka" trenutka koji ga je odveo u posao s noževima.

Atelje, a ne radiona

“Najprije sam nekih osam mjeseci proveo za laptopom istražujući čitav svijet noževa. To je strašan biznis na razini cijelog svijeta. Zatim sam u Ilirskoj ulici kupio garažu te u njoj uredio radionicu, a supruga me je zezala da počinjem u garaži kao Bill Gates (smijeh)", govori o počecima iz kojih je ubrzo nastao atelje. 

 

“Nisam s ovime počeo kao oštrač noževa, nego zato što volim noževe i izrađujem noževe. Nakon pet godina rada u garaži slučajno sam saznao da je na prodaju prostor u Kanižlićevoj, u kojem sam danas. Bio je derutan, no malo-pomalo sve sam sredio prema svojoj viziji i napravio atelje. Zašto atelje, znaju me pitati, a ja odgovaram jednom starom izrekom: Ljudi koji rade rukama, to su radnici, oni koji rade rukama i razmišljaju, to su majstori, a oni koji rade rukama, razmišljaju i to rade s ljubavlju, to su umjetnici! E, ja sam umjetnik i zato atelje!" samouvjereno će ovaj svestrani umjetnik.

U lijepo uređenom ateljeu, koju ima i prostoriju za druženje, jer brojni su prijatelji neizostavan dio Mehina života, nailazimo na "more" noževa svih vrsta i namjena, a koliko je tek "aparature"...

“Imam sve za noževe, a prodajem i repromaterijal za izradu noževa te drvo za izradu ručki rađeno posebno vakuumskom tehnikom... Poznajem situaciju u Hrvatskoj i odgovorno tvrdim da ovakva radiona ne postoji nigdje drugdje. Imam šest mašina za oštrenje, sedam za poliranje... Imam, možda jedini u Hrvatskoj, i stroj za oštrenje medicinskih instrumenata i pedikerskog pribora. Baš za jednog estetskog kirurga iz Sombora oštrim instrumente. Pitam ga šta radi s tim, a on će: - Štemam oko nosova (smijeh). Ovo je ozbiljna stvar. Jedan mi je kolega rekao: - Meho, pa ti si uložio cijeli jedan život u ovo. Tri života, odgovorio sam mu", govori nam u dahu dok obilazimo atelje.

Ulazimo u brusionicu, gdje među raznim strojevima nailazimo i na onaj za oštrenje tvrdih japanskih noževa, a na zidu čak 50-ak različitih traka za brušenje.

“Neki rade noževe, a imaju dvije trake. Dođu kod mene i pitaju što će mi tolike trake. Eto, dosadno mi je pa sam bacio novce bez veze. Pa trebaju mi, sve je to potrebno ako želiš biti profesionalac u ovom poslu", odlučan je Mehičić.

U susjednoj je prostoriji stroj za poliranje, za onaj posljednji finiš.

“Ovdje dotjerujem oštricu i poliram samo sječivo. Nož nije naoštren dok nije, kako mi kažemo, bacio žicu. Kada imamo lijepu žicu duž cijele oštrice, na polirku nanosimo pastu i skidamo žicu", pojašnjava nam kako izgleda posljednji korak u procesu oštrenja noža.

“Imam sve manje vremena za izradu noževa jer su me ubili oštrenjem. U Osijeku više nitko ne oštri noževe, pa su me ljudi pitali: - Meho, oštriš li ti noževe? Rekoh, ako ih znam napraviti, valjda ih znam i naoštriti (smijeh)", govori nam te dodaje kako voli raditi i reparature noževa.

 

“Baš mi je čovjek donio jedan stari nožić, ispitao sam sve vezano uz njega. To je jedna stara firma iz Solingena i sada ću napraviti novu ručku i bit će to opet prekrasan nožić", otkriva.

Oštrica, ručka, futrola

Pitamo ga kako izgleda postupak izrade noževa i o čemu sve ovisi njihova kvaliteta, a onda i cijena.

- Uzmem komad nekog čelika, zatim ga dam izrezati vodom ili laserom u željeni oblik, ovisno o tome kakav nož želim napraviti, i nakon obrade nastane ovo (pokazuje prekrasan primjerak tzv. noža šefa kuhinje (chef's knife). Cijena noža najviše ovisi o vrsti čelika i vremenu utrošenom u izradu. U posljednje vrijeme nemam toliko vremena, jer za jedan je nož potrebno pet dana, pa uvozim oštrice iz Japana i onda izrađujem ručke i sastavljam noževe. To mi oduzima puno manje vremena, a japanske su oštrice vrlo kvalitetne. Ne mogu reći da mogu napraviti bolju oštricu od Japanaca", iskreno će Mex.

Cijene noževa s potpisom Mex Knives kreću se od 100 eura naviše, a u ponudi ima i primjerke koji stoje 400, pa i 600 eura.

“Baš sam nedavno sastavio jedan interesantan nož. Zašto je interesantan? Izrađen je od čelika HAP 40, a to je najtvrđi čelik za noževe, iznosi 67-68 Rockwella, što je mjera za tvrdoću čelika. Za usporedbu, noževi kakve ljudi najčešće imaju kod kuće ili, recimo, Dickovi noževi, imaju 54 Rockwella. Taj nož stoji 400 eura. Riječ je o japanskoj oštrici od praškastog materijala. Postoje dva takva materijala, HAP 40 i ZDP 189. Pitao sam Japance da mi prodaju trake takvog čelika, međutim, ne žele, prodaju samo oštrice, ne i sirovinu. Pokušao sam, imam u Japanu puno prijatelja s kojima dugo radim, htio sam uzeti pola table HAP 40, ali nema šanse. Oštrice da, ali repromaterijal ne", otkriva nam tajne japanskog čelika.

Vrhunac izrade njegovi su lovački noževi.

“Sve je ručni rad; oštrica, ručke, pa i kožna futrola... Pitaju me ljudi gdje sam naučio krojiti. YouTube, odgovaram. Ne gledam gluposti, nego ono što me zanima", kaže naš svestrani sugrađanin, kojeg na kraju našeg razgovora nismo mogli ne upitati otkuda crpi nevjerojatnu energiju koja ga karakterizira, jer, podsjetimo, uz uspješan vlastiti biznis u Pumpa Servisu, bavio se i jedrenjem, skijanjem, u mladosti i gimnastikom, i to vrlo uspješno, a sada, u mirovini, i noževima.

“Vidiš ovo?" odgovorio je protupitanjem pokazujući na vlastitu karikaturu u kostimu Supermana, koju je, otkriva nam, naslikao njegov pokojni prijatelj Vrabac.

“Pitao sam ga zašto Superman, a on će: - Sve to što si ti u životu radio, to je jedino Superman mogao (smijeh). No, sada ozbiljno: od svega nabrojenog, mislim da sam u prvom redu dobar inženjer. Mnogi ljudi kada vide moju vizit-kartu, iznenade se tom činjenicom. Kažu: - Oštrite noževe, a diplomirani ste inženjer? Je li to sramota? - odgovorim. Što god sam radio, bio sam vrlo uspješan. Na kraju sam se počeo baviti noževima i sada živim svoj san. Imam razrađen svoj sistem rada koji bih gotovo mogao prodavati kao franšizu. Cijeli proces, od izrade, oštrenja, servisa, održavanja, prodaje, suradnje s restoranima... Motiv nije novac, imam ga dovoljno da ne moram tri života ništa raditi, ali ja to volim, to je velika ljubav. Ujutro, kad se probudim, jedva čekam doći u svoju radnju. Ondje sam vrlo često i navečer, do ponoći. Tada oštrim škare i precizne stvari za koje je potrebna veća koncentracija", rekao je.

Za kraj svima koji imaju lijep hobi koji vole savjetuje da ga pretvore u posao, ako je to ikako moguće.

“Učinite to, to je ključ zadovoljstva!” poručuje gospodin Meho.