Orilo, gorilo - ekipa je uvijek tu, okupljena na zelenom, a ponekad i na bijelom terenu, jer igra nogomet i po snijegu na starom stadionu, na nekada speedway-stazom uokvirenom travnjaku. Ekipa je to nogometnih veterana koji godinama tri puta tjedno zaigraju nogoš poslijepodne, podijele se tko zna prema kojim pravilima u timove, pa loptu među noge. Pa tako sve do mraka.

To su, nabraja redom 72-godišnji Željko Radić (za kojeg drugi kažu da im je glavni predstavnik), onako kako se međusobno zovu, Mijo, Vida, dva Martina, Marinko, Romić, Jakov, Gregor, Mato, Željan, Vedran, pa opet Mijo, Stipa, Žulj, Rajko, Krle. Misli da nije nikoga previdio dok ih pogledom sa strane hvata po terenu. Misli i da se neće ljutiti ako je koga zaboravio "zatefteriti". Dok smo mi bili ondje, nitko nije naknadno ušao na teren, ali i to se zna dogoditi. Ne brane to, pa zbog igre su i došli.

Kotlić iza aut-linije

Za sebe kažu da, kad se svi skupe, zajedno imaju gotovo tisuću i pol godina. Velik je to broj, pa, u skladu s godinama, ne igraju na standardnom terenu. Malo su ga već suzili, prilagodili tako da svatko može pretrčati skraćen razmak između golova a da ne izgubi dah. Kad smo već kod daha, jako se brinu svi za sve, pa čim nekog nema duže vrijeme, posebice onih najstarijih, uplaše se, pa ih zovu, čak, kažu, ne šale se, zagledaju i u one stranice Glasa Slavonije za koje se svi nadaju da će na njima što kasnije završiti.

I sami smo se uvjerili kako su doista otvorena "grupa građana", primaju, otkako se druže, tamo negdje iza rata, 1995. godine, samo po jednom pravilu - moraš voljeti nogomet i moraš biti društven.

Bitka se, inače, vodi - ona sportska na terenu, ona kulinarsko-veseljačka iza "aut-linije". Ako je suditi po karakteru, nekako bi se više moglo reći u korneru, odakle se, umjesto lopte, često ubacuje nešto il' u " kljun" il' u kotlić. E, nekako smo se i mi u taj ćošak zabili prikrpivši se rezervnoj klupi razgovarajući o "tekućoj problematici", usta punih kulenove seke dok se čekao da grah u kotliću dobije završnu zapršku. To je posljednja scena svakog nadmetanja i mjesto gdje se sve pogreške i psovke s terena, tipa "što mi nisi dod'o", opraštaju. A oko koltića i Radića stoje Ivan Sučić, Ivica Vitić, Marko Vidačić, Oskar Njiri, Franjo Zrno i Vice Olujić, koji nam pokazuje video kako igra Oto.

- Znači, ovo je specijalna, raritetna grupa. Takva ne postoji. Ja sam bio u jako puno grupa, u ovakvoj nisam bio. Kad bismo morali imati neko ime, možda bismo se zvali, ček da razmislim, recimo, "Nogomet na Speedwayu". Kao i svaka grupa imamo i mi legendu - Oto Guter se zove, 92 su mu godine. Nije sad trenutno na igralištu, ali je čudo od čovjeka. Nije bio nogometaš, nego je radio na željeznici, pa se tamo bavio radničkim sportskim igrama. A sada kad je plus 25, on pliva na Dravi, vozi bicikli. I ja ga pitam je l' ima kakvih zdravstvenih problema, a odgovara mi da ima jednu žicu u ruci koju mora izvaditi. Oto je jedinstven primjer kako čovjek aktivnošću produžiti svoj život. Kod nas mo'š doć' kad 'oćeš, mo'š otić' kad 'oćeš. Jedino, kad nekog od nas duže nema, zabrinemo se i raspitamo da taj nije možda bolestan - kaže Radić.

Vice (koji je studirao s našom pokojnom kolegicom iz Glasa - Robertom Sorić, a bio u vojsci s našim novinarom Igorom Bošnajkom) spominje razlike u godinama, pa veli da je Oto 34. godište, a on 64. "A vidi ga kako igra, ja sam za njih, recimo, kadet. Ovaj Rajko kojeg ste maloprije vidjeli 82 je godine. Mene nešto kičma boli pa sam sad tu izvan terena, ali pogledajte ove koje spominjem kako trčkaraju, bistrog su uma. Rajko je danas najstariji, Oto danas nije tu, ne znam zbog kojeg razloga. I uvijek se zabrinemo kad ne dođe, inače je redovit. Ovaj video je po snijegu, 11. siječnja, snimljen", pokazuje Vice Ota pa prasne u smijeh.

Bitno da smo tu

Pritom jedva ozbiljno izgovara: Moramo pogledati kod vas, da nije među "maturantima" zapeo. No to je surova svarnost i surov humor, sve nas to čeka, pa zašto se, pitaju se dečki, i ne našaliti čak i na taj način. Nema tu zlobe.

Neki su iz grupe vidjeli više ratova, ali je ova grupa, kaže Radić, počela nakon posljednjeg rata, s rekreacijom, i nema izgleda da će prestati, zato što ima fantastičan način organizacije, što je pokazatelj kakva je to kvaliteta grupe, koja se rado slikala, dovikujući Franji da se okrene prema aparatu, mane mineralne i uzme bocu vina da ljepše ispadnu u novinama. "A mi rekli ženama da smo na nogometu, sad smo nadrljali kad nas vide u Glasu", našalili su se. No žene će im pročitati i ono dolje u reportaži, što Radić precizno navodi, pa će se uvjeriti da ne lažu te se tako i smiriti.

- Igra se tri puta tjedno, svaki utorak, petak i nedelju. Ako dođeš, nitko te ne pita zašto si došao, a ako ne dođeš, nitko te neće pitati zašto nisi došao. Ako ne dođeš dva-tri puta, e, onda pitamo što te nema. Ovakvo druženje s feštom na kraju imamo nekoliko puta kroz godinu. Okupimo se svaki put uz nešto drugo. Ne samo uz grah, ima svega - prase, čobanac, pa slavonski specijaliteti... Bit će sada tu svega, i muzike, i pjesme. Počastimo se mi ne samo ovdje, tu i tamo odemo i u neke od naših vikendica na Mišinu brdu, Josipovcu i drugdje - priča Radić, koji je nogomet relativno do jučer igrao u Baranjskoj ligi veterana, a ovaj put nije igrao jer je posljednji put mišić istegnuo.

- Moram pričekati dan-dva, izgrdila me žena. Veli mi: Što se ne smiriš? Nema toga, kad se smirim, onda je gotovo. Ono što je važno jest da nema veze koliko imaš godina, nema veze kakav si igrač. Samo dođi i već ćeš dobiti svoju poziciju. Uvijek se najbolji biraju na početku, a oni ostali poslije. Ovi najloši budu oko gola. Ali uglavnom je bitno da ste ovdje - smatra Radić.

Bijeg od žena...

Nasmijao se na komentar da dolaze na nogomet bježeći zapravo od žena.

- Ha-ha, da. U svakom slučaju, jako dobro dođe. Zbog zdravlja, proigrate se. Ispucate frustracije i, kako vidite, atmosfera je jako dobra, mi se jako dobro slažemo. Ne izgleda to tako spektakularno s nogometne strane, ali je spektakularno to koliko je sve skupa zapravo korisno za te ljude. Društvo bi moglo više obratiti pažnju na nas i slične grupe. Mi smo u Veteranima pokušali preko Nogometnog saveza doći do nekakvih sredstava koja će pomoći financiranju takve vrste aktivnosti. Nisu oni pokazali baš prevelik sluh za to, uglavnom traže da im se plati, umjesto da investiraju, jer je ovo zdravo. Najbolja prevencija koja postoji da ne dođete do doktora. Jedino lijepo je što nam Unikom pokosi travu - kaže Radić.

Najstariji osječki stadion mjesto je okupljanja i nekih nogometnih veterana, ima i ljudi koji su visokopozicionirani u policiji, na carini, doktora i tako dalje. Krsto Zabrdac, najstariji za našeg posjeta, u 82. je godini, uzeo je tek malu pauzu usred utakmice da nam potvrdi savjete za zdravlje, pa otrčarao natrag svojoj ekipi.

- Trčim koliko se može igrati, no budem cijeli utakmicu na terenu. Izdržim, lijepo je ovo okupljanje, a izdržat ću i ono druženje u nastavku, nakon drugog poluvremena utakmice, koje traju oliko i one koje igra mlađarija - uporan je bio Krle.