Već pri slijetanju u Nairobi shvatila sam da će me ovo putovanje iznenaditi na razinama o kojima nisam ni razmišljala. Lokalnom vozaču koji je pokupio mene i Lovru odmah se pri kretanju dogodio kvar na autu. Suprotno zbrci i panici koju bi to izazvalo u zapadnim državama – rekao nam je da pričekamo, da će se riješiti, i otišao se sunčati na ogradu. Dok smo se mi, nakon 15 sati putovanja, sat vremena besciljno šetali po podzemnoj garaži bez informacija. Bila je to prva od mnogih lekcija koje su mi kvalitetno objasnile afrički izraz “pole pole”. Polako. Bez stresa. Bez žurbe.

Polarizirani Nairobi

Lako sam se odviknula od gledanja na sat jer iako je Nairobi naizgled užurban, to je zapravo samo prividna posljedica velike koncentracije ljudi i vozila. Prometna pravila ne postoje, kao ni linije na cesti. Skuteri prolaze između automobila kao da su muhe, a kad se međusobno malo “očešu”, nitko to ne smatra dovoljno velikim problemom da bi zastao. Savjet je da se posvuda krećete taksijem, a dok u njemu stojite na raskrižju, Kenijci će bez problema otvoriti suvozačeva vrata, sjesti i popričati s vozačem, usput vam pokušati nešto prodati i zatim napustiti vozilo.

Grad je prilično polariziran. Sjedit ćete u kafiću koji može parirati ugostiteljskim objektima najvećih europskih metropola, ali ista će zgrada nekoliko katova iznad imati balkon koji se urušava. Na nogostupe možete zaboraviti i u najbogatijim dijelovima grada, a ako i poželite sjesti u luksuzni restoran, pogled će vam svakako biti na koze koje se valjaju u blatu. U pojedinim ćete kvartovima vidjeti zgrade za kakve nisam sigurna da ih imamo čak i u Zagrebu te supermarkete veličinom i ponudom usporedive jedino s američkima, a takva su naselja ograđena električnom ogradom koja je na vrhu dodatno ukrašena bodljikavom žicom. No, neovisno o razini bogatstva – s prozora ćete i dalje gledati na zgrade urušene zbog loše napravljenih konstrukcija, štandove s mesom oko kojeg se roje muhe, ljude koji vas mole za novac, ali imaju noviji mobitel od vas... To me zapravo dovelo do mnogih pitanja na ovom putovanju. Je li problem doista u manjku novca ili se možda skriva u needuciranosti? U komforu? Nemaru? U drukčijem rasporedu prioriteta?

Nakon više od 30 zemalja koje sam posjetila, glavni je grad Kenije, nažalost, jedno od mjesta gdje sam se osjećala najnesigurnije – što ne mogu reći za ostatak ove moje afričke pustolovine. Zato nastavljam kroz ljepše i sigurnije dijelove.

Harmonija u Masai Mari

Nakon nekoliko dana Nairobija uputila sam se u Masai Maru. Prirodni rezervat koji je u vlasništvu plemena Masai i na kojem zapravo ne možete biti vlasnici bilo čega – možete se jedino nadati dugogodišnjem najmu, što ovisi o milosti poglavice plemena koje vlada na dijelu za koji ste zainteresirani.

Masai Mara je nestvarno iskustvo koje mi je teško prepričati s glavom i repom. Osim što bi nas ispred šatora ujutro probudili babuni, a u šetnji selom bismo sreli zebre koje pasu na nogometnim igralištima, odmah prekoputa našeg kampa nalazilo se jedno od brojnih sela Masaija. Iako oni doista žive tradicionalno i čuvaju svoje vrijednosti, morate biti svjesni da je dio onoga što ću navesti danas ipak samo show za turiste. Dočekali su nas pjesmom, i iako imam desetljeće zborskog staža u nogama i glasnicama, to su zvukovi koje ni nakon sati vježbe ne bih naučila replicirati. Osjećaj za ritam je vidljiv i u pripadnika plemena koji još nisu ni prohodali, a harmonija nastaje s takvom lakoćom da biste na trenutak mogli zaboraviti da je jedan od najkompleksnijih dijelova glazbe.

Kako bi dječaci dokazali muškost, tijekom adolescencije napuštaju pleme i odlaze živjeti u divljinu na nekoliko godina. Stari mitovi tvrde i da u tom razdoblju moraju uloviti lava i vratiti njegove ostatke u pleme, a u selu će od njih napraviti krunu. Danas to baš i nije tako, ali dobro je za priču.

S obzirom na to da su svi u plemenu rod, po povratku tog mladca očekuje još jedan izazov, prije nego što se uputiti u drugo pleme po ženu. Muškarci koji skoče najviše u zrak moraju za svoju odabranicu dati najmanje krava, zato je bolje početi vježbati na vrijeme jer je odabir žene jako važan, doduše ne zbog razloga koje mi podrazumijevamo. U plemenu Masai žene su zadužene za stambeno pitanje - gradnju kuća od kravljeg izmeta. One ga skupljaju, slažu, mjesecima suše i oblikuju, a kuće izdrže i do nekoliko godina. Muškarci si po povratku s ekspedicije još izvade jedan zub ili rašire uši.

Životinjsko carstvo

No vratimo se na safari.

Vjerojatno ste vi koji ovo čitate pametniji od mene, pa već sada znate kako to izgleda, ali u mojoj je glavi do posjeta Keniji safari bio mjesto na kojem ćete neprestano gledati u stotine životinja. (SPOILER ALERT: Tomu i nije baš tako.) Ipak, vozeći se 12 sati kroz rezervat, naoružani dalekozorima, razinom pažnje koju nisam posvetila ni studiranju i s jednom doktorandicom iz biologije – uspjela sam vidjeti sve očekivane životinje u njihovu prirodnom staništu. Neke skrivene u visokoj travi, neke u lovu, a neke kao u izlogu, praktično željne ljudskog društva i razmjenjivanja pogleda na samo desetak centimetara udaljenosti.

Ako ste vidjeli slike ljudi s putovanja pokraj slonova i pomislili kako su slonovi golemi, zamislite tek moj šok kad sam shvatila da se ljudi sa slonovima fotografiraju primarno u Aziji – jer su afrički slonovi puno veći, pa samim time i opasniji. Dok azijski teže oko tri tone, afrički idu i do šest i rijetko koji osjećaj u životu mogu usporediti sa stajanjem pokraj te kolosalne životinje.

Žirafe su smiješne i zbunjeno vas promatraju dok pokušavaju prožvakati lišće s vrha krošnji, a onda elegantno odgalopiraju dalje, iako im trk izgleda kao da bi svakoga trena mogle slomiti neki od udova. Dok su nam majmuni s tirkiznim mudima pokušavali ukrasti ručak i podijeliti banane s nama, velike mačke ipak sam s poštovanjem gledala s distance.

Još jedna od stvari koju nikad ne preskočim prepričati dotičući se iskustava sa safarija jest boravak u prekrasnom kampu u kojem je nestanak struje važan kao demokracija u Rusiji, tuš je sastavljen od cijevi i plastičnog vrha kantice za zalijevanje cvijeća, a odvod je okrhnuta pločica stavljena u kut. Kad nestane struje, automatski nestane i vode, pa tako stajati nasapunan u mraku usred pustinjskog nevremena nije rijetkost, ali zato nikad ne nestane najsočnijeg voća koje sam kušala u životu. I komaraca! Ovo pišem kao podsjetnik sama sebi da se više nikad ne žalim tijekom osječkih ljetnih večeri.

U kampu sam dane i pivo podijelila s istraživačima iz cijelog svijeta, a dok se prisjećam anegdota koje smo si prepričavali uz večere, mogu sa sigurnošću to izdvojiti kao najposebniji dio putovanja.

Hakuna matata

Nakon Kenije put me je odnio u Tanzaniju. Dobro, možda je “odnio” prelaka riječ za 12 sati putovanja lokalnim autobusom koji umjesto prtljažnika ima užad na krovu, gdje možete svezati kofer, koji će u slučaju kiše biti prekriven ceradom.

Na granici Tanzanije i Kenije stajali smo dva sata, iako nas je ukupno bilo samo dvadesetak. Stay out of the granica on Fridays. Pa šta je ovo? Mad Max? Seriously?!

Smjestili su nas u Moshi. Grad podno Kilimandžara u kojem ćete, osim lokalaca, primarno sresti penjačke entuzijaste koji se spremaju na veliki pohod. Ni ja ni moj suputnik nismo jedni od njih, ali smo se odmah po dolasku uputili na obilan tradicionalni obrok, koji je uključivao krem-juhu od banane - i bila je odlična. Bananu smo u Tanzaniji jeli na sve načine – kuhanu, pečenu, prženu, s lukom, u salati, postoji juha od banane, pivo od banane, kuće od banane... Nešto kao Bubba i škampi.

Osim prekrasne prirode, nacionalnih parkova, oaza, slapova i – opet naglašavam – nestvarno finog voća oduševio me je i mali OPG s kavom. Od branja s drveta pa sve do tople šalice, prošla sam sve korake, koji su bili popraćeni tradicionalnim pjesmama, bubnjevima, i opet – zavidnim harmoniziranjem. Zamislite da dođete kuhati rakiju u Baranju i pjeva se bećarac – otprilike tako, samo s bržim ritmovima i trijezni.

Tanzanija je znatno jeftinija od Kenije, a ljudi su, bar prema mojem dojmu, topliji i pristupačniji. Odgovor na svako pitanje je “hakuna matata” – nema problema.

Iznos prosječne plaće službeno je 500 eura mjesečno, iako većina stanovništva ne zarađuje ni 100. Napojnice se očekuju svuda i pritom ne mislim na restorane i kafiće, nego ako vam, primjerice, lokalac dohvati lijanu s koje možete skočiti u izvor – odmah će se stvoriti njih pet koji će vikati “support, support”.

Za razliku od Kenije, ovdje smo se osjećali puno sigurnije, iako bih i dalje preporučila oprez i suzdržavanje od upotrebe mobitela na ulici, jer sam u jednoj vožnji tuktukom zamalo ostala bez njega.

Siromašna sela i šuma resortova

Nakon dva tjedna istraživačkog pristupa ovom putovanju i buđenja u ranu zoru kako bismo uhvatili izlaske sunca, životinje u lovu i obrise Kilimandžara kroz oblake, Lovro i ja odlučili smo se uputiti i na “godišnji” – vrijeme je za Zanzibar.

Prekrasne fotogenične plaže, farme začina, bistra voda, bijeli pijesak, ali i mrtvi koraljni greben, smeće, siromašna lokalna sela zakamuflirana u šumi europskih resortova koji su se smjestili do plaže.

Iako vizualno prekrasan, mene uvijek zanima kako diše domaći čovjek. Koje su djelatnosti najzastupljenije? Kakav je sustav školovanja? Mogu li poslati dijete na fakultet i imaju li uopće tu praksu? Može li si par iz srednje klase s normalnim poslovima priuštiti nekretninu i, ako da, kako ona izgleda?

Kratak odgovor bio bi da ne može. No ako bismo ušli dublje u tu problematiku, morala bih vam ispričati kako jedno malo selo ima 1200 učenika u školi. Škola ima desetak učionica. Svaki razred ima između 60 i 90 učenika, a neki radije žive u učionici s pet madraca na podu nego da se vraćaju kući. Klimatizacija, naravno, ne postoji, kao ni staklo na prozorima učionica, koje se nalaze direktno pokraj ceste. Tko se ovdje uspije fokusirati, vjerojatno je već nadišao razinu svakog nama poznatog fakulteta.

Nakon osam razreda dvojezične osnovne škole čekaju ih četiri razreda obavezne srednje na engleskom i, neobvezno, još dva razreda srednje škole ako žele ići na fakultet. S obzirom na to da je prosječan životni vijek jednog Zanzibarca 55 godina, vjerojatno dobro razmisle prije nego što 20 potroše na školovanje.

Nažalost, mislim da cijeli Zanzibar za deset godina čeka sudbina Egipta i Tunisa – izgradnja luksuznih hotela za turiste, resort-turizam, zapošljavanje jeftine domaće snage i brisanje autentičnosti.

Male kuće, velike obitelji

S obzirom na to da su stambeni prostori maleni, a obitelji velike, većina ljudi cijele dane provodi na otvorenom. Ulice su stalno pune života i načičkane prodavaonicama. Svaka kuća ima svoju malu djelatnost, a u šetnji plažom vidjet ćete najmnogoljudniju zabilježenu nogometnu utakmicu čim zađe sunce.

Izuzev improviziranih ležećih policajaca i činjenice da većinu stanovništva čini crna rasa, selo Paje subotom navečer ne razlikuje se previše od bilo kojeg turističkog naselja na Jadranskoj obali. No ako zađete samo malo iza “resort-linije”, naći ćete male obiteljske kuće, djecu željnu igre (i slatkiša), žene koje prodaju pečenu ribu koju su muškarci upecali u cjelodnevnom lovu, svježe cijeđene voćne sokove za trećinu cijene onih po restoranima i bezbroj muškaraca u 20-ima koji sjede na podu i listaju reelse ili TikTok.

Tanganjika (današnji kopneni dio Tanzanije) i Zanzibar danas su jedna država s dva predsjednika. Neka vrsta polufederacije, a ja sam bila uvjerena da to postoji samo u BiH. U Tanzaniji je najzastupljenija religija kršćanstvo, a u Zazibaru prevladava islam, koji se zadržao nakon duge vlasti Omanskog Carstva.

Zanzibar je zbog svoje pozicije bio savršen za prodaju robova – blizina afričkog kopna, Indije i Arapskog poluotoka. A zbog utjecaja različitih religija i putnika u glavnom gradu Stonetownu i danas možete prepoznati vrata rezbarena različitim tehnikama koja simboliziraju te periode.

Zadržali su mnoge stare običaje, poput zakapanja pokojnika u vlastita dvorišta. Za posljednji je počinak potrebno samo 50 dolara ako ste žena, a pokopati muškarca ipak je nešto skuplje, pa za polaganje muža u dvorište supruga mora izdvojiti i do 150 dolara. Tko bi rekao da seksizam postoji i u afričkim dvorištima.

Iako su me prijatelji koji su prethodno bili na sličnim ekspedicijama upozoravali na hranu, ne mogu reći da se imam na što požaliti. Jeli smo primarno piletinu, mahunarke, krumpir, već spomenute banane i moje omiljeno - curry na milijun načina. Posljednjeg sam dana imala otrovanje hranom od curryja, ali valjda te ono što najviše voliš uvijek najviše povrijedi.

S ovog putovanja nosim mnoge lekcije. Nije sve što izgleda kao kaos zapravo kaos. Ponekad je to sustav koji funkcionira prema pravilima koja ne razumijemo. Hakuna matata nije samo moto nego i umjetnost života.

Ali nosim, još više, pitanja na koja ću nastaviti tražiti odgovore.

Asante!