Koje li ironije - ni natpis "Molim Vas, nemojte..." na vratima Ateljea Vrandečić u Tvrđi nije spriječio lopove da poharaju bazu slikarskih djela Likovne kolonije Tvrđa tijekom uskrsnih blagdana. Prizor koji je ondje u utorak zatekao, ražalostio je slikara Igora Vrandečića Sokola. On i kolega mu Rozvelt Kapović Dodo nespokojno su nas proveli kroz nedjelo nepoznatih huligana, za kojima policija, nakon očevida, traga.

Na meti barbara

No nije to jedini barbarski čin u povijesti Ateljea. Bastion je opet pao! "Nećeš vjerovati", kaže Vrandečić, "broj huliganskih nasrtaja, otkako sam postavio zamolbu na ulaznim vratima s rešetkama, ipak se bio prorijedio. Prije je bilo puno više onih koji su željni zaviriti u ono što mi ovdje radimo."

Mislili su da su se otarasili huligana koji se okupljaju na zidinama Bastiona. Sve do sada. A svi idu preko krova, pa tako i ovaj put, pod okriljem noći do unutarnje terase s druge strane krova. Dodo se prisjeća kako je, onomad, jedan propao u sam Atelje kroz krov. Unutrašnji se alarm tada upalio, pa je provalnik uzmaknuo i nekako se izvukao, pa pobjegao u noć prije dolaska policije i Vrandečića. Imao je sreće što tada nije propao sve do dna, na desetak metara, do poda svečane sale koja je ispod tog krova, a u kojoj su u neka za Bastion bolja vremena mnogi parovi izrekli sudbonosno DA, ali se i održavali svečani balovi, maturalne i druge zabave, pa i modne revije...

Često pišemo na stranicama gradske rubrike ili kulture o Ateljeu i Koloniji, ekipi koja sve svoje slike daruje u humanitarne svrhe, ali nismo mogli vjerovati da bi mogli završti i u crnoj kronici. Samo da podsjetimo, Atelje i Kolonija poklonili su više od pet stotina slika potrebitima, bolnicama, humanitarnim udrugama... Velika je to vrijednost i stekli su dobru reputaciju, a sada, poharani, moraju prvo sebi pomoći da bi mogli drugima družeći se s bojama. Uništeni su im štafelaji, pokradeni masivni stolovi i klupe, koje je čak šest slikara moralo dizati konopima i viličarom dok su uređivali Bastion i terasu s pogledom na Dravu pretvarali u mjesto slikarske inspiracije.

Nisam ljut, žalostan sam

- Nisam ljut, žalostan sam, a volio bih zaviriti u njihove glave. Da vidim zašto, kako, čemu to sve, čemu uništavati tako lijepu osječku priču..., pitam se jesu li svjesni što čine ljudima. Ovo će nas malo usporiti, ali nećemo odustati. Naime, trebala se, s ljepšim danima, nastaviti naša dugogodišnja topla priča s renomiranim osječkim umjetnicima i onima koji nas s kistovima pohode odasvud iz domovine i inozemstva. Svake godine, nekako s proljeća, upravo ovdje, na ovom sada devastiranom mjestu, počinje naša višemjesečna Likovna kolonija Tvrđa, a sve umjetnine s krajem ljeta darujemo potrebitima. A sad nemamo ni štafelaja, onih za van. No zanovit ćemo sve i nastaviti gdje smo prekinuti - priča Vrandečić.

Vrandečiću je, još od ratnih devedesetih, nadimak Sokol. Prošao je, kao i drugi Osječani koji su ostali u gradu kada mu je bilo najteže, brojne strahote. Tako žilavog Dodo ga nastoji oraspoložiti, pa ga je u šali počeo zvati Zekom, prepoznatljivom motivu Uskrsa. "Smirit ćemo živce obojica od ovoga crtajući i pecajući na obližnjoj Dravi", kažu pogleda uperenog u zid sa štapovima.