Zaraza, neka vrsta ovisnosti. Tako Marija Sigurnjak opisuje neobjašnjivu potrebu da svojim rukama stalno stvara nešto novo. Odmalena je bila kreativna i prijateljicama poklanjala stvarčice koje bi sama napravila. Kad smo zakoračili u njezin dom u Višnjevcu, dočekao nas je stol prepun šarenih rukotvorina, kauč na kojem su pažljivo poslagani zečići, vjenčići, razne dekoracije, cvijeće, jaja - sve u bojama, sve drukčije, a opet skladno povezano. Kao da smo ušli u mali svijet mašte u kojem svaka izložena stvar ima svoju priču.

U središtu je tog svijeta mašte Marija. Nasmiješena, simpatična, otvorena. Jedna od onih osoba koje vas razoružaju jednostavnošću i toplinom čim ih upoznate. Učiteljica hrvatskog jezika koja je trenutačno zaposlena kao pomoćnik u nastavi, a dane i noći kad ne radi troši na izradu rukotvorina. Na sebi je imala ručno rađeni prsluk, napravljen po uzoru na irsku čipku, još jedan dokaz da njezina kreativnost ne poznaje granice.

Kad krene, ne zna stati

“Ma ja vam svašta nešto radim", kaže uz osmijeh pokazujući na sve svoje radove. Priča je, kako to često biva, počela posve spontano.

“Moja je kći poželjela naučiti heklati. Otišle smo kupiti heklarice i vunu i krenule s nekim sitnicama - haljinice za Barbike, vrpce za kosu i slično. I onda vas to jednostavno povuče. To je, uvijek kažem, zaraza. Kad kreneš, ne znaš stati", objašnjava Marija i dodaje kako joj je ručni rad neka vrsta terapije te da ju smiruje. Inspiraciju crpi iz svega oko sebe, poput prirode koja se budi u proljeće. Kad počne raditi, objašnjava, nema još jasnu viziju što će točno napraviti, jer joj ideje dolaze usput, dok radi. Od prvih pokušaja s kćeri vrlo su brzo nastali pokloni za obitelj, prijatelje, blagdanske dekoracije.

“Uvijek sam gledala gdje mogu nekome nešto pokloniti. Za Božić, Uskrs, rođendane ili bilo koju drugu prigodu. Radila sam anđelčiće, trakice, kape, šešire za boce, nakit, pa za bebe deke, cipele, haljine", govori Marija i prisjeća se rada koji ima posebno mjesto u njezinu srcu. Riječ je o kćerinoj haljini za prvu pričest koja je u cijelosti njezinih ruku djelo. Sama je osmislila njezin izgled, dizajnirala ju i imala jasnu viziju kako će izgledati. Haljina je na kraju, kaže, ispala predivno, a njezinoj će kćeri ostati uspomena za cijeli život.

No ono što danas najviše privlači pažnju njezine su uskrsne rukotvorine. Ove je godine odlučila napraviti iskorak i svoju kreativnost pokušati predstaviti i drugima u svojoj tek otvorenoj domaćoj radinosti, koja nosi naziv Majin kreativni kutak. Maja je njezina kći, a cijelo ovo kreativno ludilo, kako Marija sama kaže, počelo je s Majinom željom da nauči heklati. U početku je svoje radove dijelila na privatnom Facebook profilu, ali onda je napravila grupu za prijatelje koji želi pratiti njezine kreativne pustolovine i nazvala ju upravo Majin kreativni kutak. I nju su kao malu djevojčicu roditelji, bake i djedovi zvali Maja, pa je tako u tom nazivu spojila dvije Maje. Kad je išla registrirati domaću radinost, dvojbe oko naziva nije bilo.

Ovaj Uskrs Mariji označava prekretnicu jer je napokon skupila hrabrosti i njezini su radovi ugledali svjetlo dana na otvorenoj Facebook stranici koja nosi naziv spomenute domaće radinosti.

Dominacija zečića

Tako su njezini šareni zečevi i drugi predmeti sad dostupni svima i Marija rado prima narudžbe. Najdraži su joj upravo zečevi, što se da zaključiti a da nam to sama i ne kaže, jer ima ih posvuda. Dominiraju na uskrsnim šarenim vjenčićima, na gipsanim figuricama, na slatkišima omotanima papirom u obliku zeca. Raznobojni, ukrašeni cvijećem, mašnama i raznim detaljima, iako su maleni, iznimno su zahtjevni za izradu. Za jednog heklanog zeca treba i do šest sati neprekidnog rada. Iako djeluju jednostavno, radi se o jako preciznom poslu - tanak konac, mala heklarica - i sve mora biti savršeno, jer Marija je perfekcionist.

“Jednostavno mi dođe ideja. Nekad krenem bez plana i to se samo posloži. Svaki je vjenčić koji sam izradila za ovaj Uskrs drukčiji, svaki ima neku svoju priču. Nisam nigdje vidjela takve kakve sam ja radila, i baš sam htjela da budu posebni", kaže.

Osim zečeva i vijenaca tu su i uskrsna jaja, pokloni s čokoladicama te figurice koje Marija oslikava. S obzirom na to da joj ide sve čega se dotakne, u svom radu kombinira različite tehnike. Od spomenutog i primarnog heklanja do gipsa, dekupaža i rada sa smolom.

“Radila sam i gipsane figurice, košarice, male poklone za djecu, lizalice. Volim da ima za svakoga ponešto, da svatko može pronaći nešto svoje", ističe.

Gipsanih proizvoda, što uskrsnih što za druge prigode, ima mnoštvo, a i oni oduzimaju mnogo vremena jer su zahtjevni. Nakon lijevanja treba čekati da se osuše, a kod većih predmeta taj proces traje i do tjedan dana. Onda ide obrada, odnosno šmirglanje ako ima nekih nepravilnosti. Slijedi bojenje, za koje Marija rabi akrilne boje, kojima je potrebno, opet, određeno vrijeme za sušenje. Nakon sušenja slijedi završna faza, lakiranje, kako bi figurice bile čvršće i duže trajale. Tako i iza najmanjeg predmeta stoje dani rada i truda.

Radi i danju i noću

Čovjek bi, čitajući o Marijinim rukotvorinama, pomislio da ništa drugo i ne radi. Ipak, stvarnost je potpuno drukčija. Svakodnevica joj je ispunjena. Osim što je pomoćnik u nastavi, majka je troje djece, vodi kućanstvo i voli imati svoj vrt i cvijeće. Zato vrijeme za stvaranje rukotvorina često nalazi noću. Tvrdoglava je, pa što si zacrta, tako to mora i biti, zbog čega često pate njezine oči, leđa i ruke.

“Radim često po noći. Malo spavam, ali kad nešto voliš, ništa ti nije teško. Zna biti naporno, bole ruke i leđa, ali kad vidiš što si napravio, to sve nestane", mišljenja je. Otvaranje domaće radinosti za nju je bio velik korak. Dugo se kolebala i bojala neuspjeha, no jednog je dana jednostavno "prelomila". Prve su joj reakcije, ističe, ulile nadu.

“Jedna je gospođa naručila vjenčić i zečića te ostavila pozitivnu recenziju na stranici. Ne mogu vam opisati tu sreću kad nakon puno truda i rada imaš u rukama gotov proizvod koji je plod isključivo tvoje vizije i stvaranja. Onda još uz to dobiješ pozitivnu povratnu informaciju. Zato, koliko god nekad bila umorna, isplati se i budem sretna kad vidim da su i drugi sretni zbog mog rada", naglašava.

Ipak, priznaje, postoji dio s kojim se još uvijek bori. "Najteže mi je prodati. Naučila sam cijeli život poklanjati. Teško mi je nekome nešto naplatiti. Treba to prezentirati ljudima, sam odrediti vrijednost i cijenu, procijeniti cijenu truda, rada, materijala. Tu mi još nedostaje samopouzdanja", otkriva Marija.

Planova joj ne nedostaje. Personalizirani pokloni za rođenje djeteta, babinje, zahvalnice za krštenje, poklončići za rođendane i vjenčanja, nove tehnike, nove ideje. "Imam još jako puno toga što bih htjela napraviti. Malo mi je dana i ruku za sve", kaže.

Jedno je sigurno, u šarenom će domu u Višnjevcu nastajati male stvari koje nose veliku vrijednost. Jer kod Marije, kako se čini, vrijedi jednostavno pravilo - kad radiš srcem, svaka nit ima smisla.