Dunja Herche
Dunja & Lea: U njihovim je očima svijet ljepše mjesto, samo trebaju priliku
Ne tražimo poseban svijet za djecu s Downovim sindromom, nego svijet u kojem će biti jednaka sa svima drugima
Da je danas njihov dan dobro znaju u Udruzi za Down sindrom Osječko-baranjske županije i grada Osijeka. Svaki 21. ožujka već 20 godina obilježava se Svjetski dan osoba s Downovim sindromom. Uvijek veseli i srdačni, vrijedno su se pripremali za današnju predstavu u kinu Urania. S Dunjom i Leom susreli smo se prije toga, u središtu grada, u tmurnu i prohladnu srijedu. No ništa zato, one vremenu ne zamjeraju ništa, vedrinu nose u sebi svaki dan.
Dobro jutro, srećo!
Dunja se s mamom baš vraćala od ortodonta jer uskoro će početi nositi aparatić za zube, a Lea je došla s tatom ravno iz škole. Obje energične i vesele, nesebično dijele zagrljaje uz pozdrave, otpjevale su nam nekoliko pjesama po svom izboru. Tako je desetogodišnja Dunja prava glazbena enciklopedija. Barata pjesmama na engleskom, hrvatskom, španjolskom i talijanskom, a 11-godišnjoj Lei najdraži je KPop, odnosno korejska glazba.
Dunja pohađa treći razred u Centru za odgoj i obrazovanje "Ivan Štark". Priča nam kako ondje ima puno prijatelja, a najdraži su joj predmeti priroda i društvo te matematika. U njezinoj obitelji nikad nije dosadno jer ima dvije sestre i brata, a ona je najmlađa. Svakog se jutra, govori nam njezina majka Sanja Herche, Dunja ustaje za školu u 6.10, i baš svakog jutra to čini s pjesmom.
“Protegne se, kaže jupi, i to je već sreća", ističe njezina majka i dodaje da se Lea veseli svemu i uključena je u puno aktivnosti. Prije je išla u Dječje kazalište na balet, u knjižnicu je učlanjena od rođenja, pliva od četvrte godine i bila je učlanjena u Paraplivački klub Delfin. S Leom i drugim prijateljima iz Udruge sudjeluje u aktivnostima dječje sekcije HPD-a Bršljan Jankovac – Legosima, a i ona i Lea plešu u Plesnom klubu Broadway na Sjenjaku.
Jedan, dva, tri, četiri... i tako sve do 18, nabraja Dunja i pokazuje nam kako je naučila brojiti s pomoću prstića na bradi. Sama ide na školski autobus, zna prepoznati koji je autobus njezin i sama se zna uslužiti u samoposlužnom restoranu. Najdraži restoran od svih ipak joj je McDonald's, gdje je prije mjesec dana s prijateljima iz škole proslavila svoj rođendan, a i nas je onamo odvela. Kad ništa ne radi, voli zezati mamu i tatu. Sve u svemu, Dunja je izrazito samostalna i vesela djevojčica, koja najviše uživa kad pleše. Jednog će dana, govori nam, biti učiteljica tjelesne i zdravstvene kulture.
“Kao roditelji, ne tražimo poseban svijet za njih, već svijet u kojem će biti jednaki sa svima drugima. S raznih sam njezinih aktivnosti znala ići kući uplakana jer bih vidjela da joj se neka djevojčica maknula i da joj ne želi dati ruku. Iako ona toga tada nije bila svjesna, pa niti povrijeđena, kao roditelj sve vidim i zaboli me. Promijenili bismo to, ali roditelji tu igraju ključnu ulogu", ističe majka Sanja. Naime, pojašnjava da djeca nisu zlonamjerna, nego su u toj dobi samo zbunjena. Roditelji su ti koji bi svome djetetu trebali objasniti kako se ponašati s djetetom koje je posebno, a mnoga od njih su i neverbalna.
“Trebaju reći djeci da takvoj djeci treba pomoći, objasniti im, uhvatiti ih za ruku. Teško je to u svijetu u kojem ni odrasli takvo što više ne rade. Naša su djeca puna empatije i vole zagrljaje", pojašnjava Sanja, koja trenutačno radi kao asistentica u školi kako bi svoje znanje tijekom deset godina edukacije znakovnog jezika i raznih rehabilitacija mogla primijeniti u školi s nekim drugim djetetom.
Djeca slijede primjer odraslih
Da zna biti teško govori nam i Lein otac Igor Novak. Bude tužan kad vidi da djecu s Downovim sindromom druga djeca zadirkuju ili ne razumiju, ali ipak vjeruje da to dolazi iz neznanja i zato je važno o tome govoriti.
“Istina je da djeca s Downovim sindromom uče sporije i treba im više vremena, ponavljanja i strpljenja, ali uz podršku mogu puno. Ona sve vide i jako puno osjećaju – prepoznaju prihvaćanje, ali i odbacivanje. Vrlo su emotivna i uspjeh djeteta s Downovim sindromom jako ovisi o odnosu s osobom koja ih u nekoj aktivnosti vodi. Naši klinci vole plesati, pjevati, glumiti, družiti se – jednako jako kao i sva druga djeca. Ono što im najviše treba je prilika i prihvaćanje", ističe Igor. Njegova žena i Leina majka Nataša nedavno je doživjela situaciju koja ju je jako zaboljela.
Leina je mlađa sestra Iva nedavno krenula na folklor, a Lea je tražila da i ona ide s njom. Bez zadrške ušla je u nešto novo s osmijehom na licu. Ipak, u dijelu su se probe neke djevojčice počele udaljavati od nje i kroz geste pokazivati da je drukčija. Voditeljica folklora rekla je da se u kolu svi drže za ruke i samo nastavila dalje s plesom, a djeca su to odmah prihvatila. To pokazuje, smatraju Leini roditelji, koliko odrasli mogu pravilno usmjeriti djecu, ne kroz neke velike riječi, nego svojim primjerom i kroz male geste.
“U takvim trenucima osjećaš sve – i radost i tugu u isto vrijeme. I još dugo nakon toga ostaneš pod snažnim emocijama. Voljeli bismo da djeca sve više kroz takva iskustva uče što znači prihvaćanje, a ne isključivanje", kaže.
Lea je vrckasta, pričljiva, ide joj ples, pjesma, gluma, a nije se libila pokazati nam i neke karate-pokrete koje je naučila na treninzima koje pohađa. Najviše voli već spomenuti KPop, a pohađa četvrti razred Waldorfske škole u Osijeku. Iako je došla razgovarati s nama odmah nakon škole, bila je puna energije. Pod glazbenim je, kaže, toga dana znala baš sve. To joj je najdraži predmet, a kako i ne bi bio kad joj je pjevanje najveći hobi. Jednog dana želi postati pjevačica. Na pitanje što najviše voli, nabraja nam razne aktivnosti, hranu i osobe.
“Volim kolače i sokove, volim pričati engleski, od hrane najviše volim pizzu i tijesto. Volim kad nekom kažem hvala i kad idem u trgovinu s mamom. Volim svoju obitelj – imam mlađu sestru i brata, koji ima jednu godinu. Brinem se o njemu, obujem mu cipele, skinem jaknu", govori nam Lea.
Izazov, ali i bogatstvo
Sljedećeg tjedna ona i Dunja sudjelovat će na parasportskom kampu Move Now koji se ove godine održava u Vukovaru, a uz prijavu morale su poslati neki svoj kreativni rad. Tako su obje uz pomoć roditelja na papir pretočile svoje velike snove i želje da jednog dana budu uspješne.
“Napisala sam priču o djevojčici Iris koja je poput mene, ima smeđu kosu i sindrom Down. Ona se sanjka po snježnoj planini i tamo je sretna, juri na sanjkama. Izbacili su je iz škole jer se ružno ponašala pod nastavom, pa joj bude teško", pojašnjava Lea. Njezin otac Igor ističe da joj kroz pitanja i potpitanja daju narativnu potporu.
“Onda se izrazi tako da se svi rasplačemo kad to vidimo", govori Igor. Djevojčica o kojoj piše je na toj planini slobodna i sretna. Padala je sa sanjki puno puta i ljutila se, ali svaki bi put ustala. To je cijela poanta. Želja roditelja iz udruge jest da svako dijete iz zajednice ima svoje mjesto. Sve se više ljudi uključuje u njihove aktivnosti, a to je zato što, ističe Igor, osobe s Downovim sindromom pokazuju što sve mogu.
Dunjina majka Sanja, koliko god joj i samoj zna biti teško, želi pomoći drugim majkama koje su slabije i osnažiti ih. Zahvalna je jer, kako kaže, budi se i ide spavati s poljupcima i smije se kad se nitko drugi ne smije. Imati dijete s Downovim sindromom izazov je, ali i najveće bogatstvo, mišljenja je.
Dunja nas je na odlasku zagrlila, a Lea naučila tajni pozdrav. I s jednom i s drugom smo se nasmijali, saznali nešto novo i zanimljivo, a one su nam pružile priliku da, bar nakratko, pogledamo svijet njihovim očima. Ljepši je.
