Nabrojiti sve filmove i serije, ali i crtiće koji su obilježili TV program u 80-im godinama ne može se u samo jednom tekstu, stoga ću pokušati izdvojiti samo one najgledanije, iz kojih i dandanas mnogi pamte živopisne likove, dojmljive scene ili legendarne citate.

Domaće serije

Početkom 80-ih program je bio skroman i u pravilu je završavao prije 23 sata, a građani su na raspolaganju imali samo nekoliko programa. Ipak, čini mi se da je tada bilo više kvalitetnih filmova i serija nego što ih imamo danas.

Nemoguće je ne spomenuti seriju Prosjaci i sinovi s Matanom i Vrtirepkom, koja, premda je završena početkom 70-ih, zbog tadašnje se politike počela emitirati tek 1984. Sigurna sam da će se mnogi složiti - vrijedilo je čekati.

Serija koja je, kako je to i zabilježeno u Glasu Slavonije, izazvala prave polemike i podijelila gledatelje na one koji ju vole i one koji ju ne vole - naslovljena Velo misto - prvi je put emitirana 1981. godine. Donijela je priču o nastanku Hajduka te sudbine brojnih stanovnika Splita, među kojima Pegule, Duje, Ferate, Strikana i Netjaka, kao i Meštra, čiju izjavu "Neću politiku u svoju butigu" mnogi citiraju i danas.

Meni je bila najdraža, jer moj otac, iako je bio stopostotni Dalmatinac, nikada nije želio tako i govoriti, pa sam dalmatinski učila upravo iz te serije i onda ih u kući izluđivala izgovarajući naučene riječi po stotinu puta.

Veliku je gledanost imala i serija Vruć vjetar, a osim što se uživalo u zgodama i nezgodama glavnog lika - Šurde, mnogi i danas zapjevaju pjesmu iz špice "A sad adio" u izvedbi Olivera Dragojevića.

Našao se na programu i Krleža s Putovanjem u Vučjak, kao i Kiklop Ranka Marinkovića te nešto ležernija serija poput Boljeg života o obitelji Popadić.

Strane serije

Osim domaćih pojavile su se i strane serije, sapunice poput Dinastije, čiji su se glavni likovi Alexis, Fallon, Blake, Krystle uvukli u većinu domova, te se o njima toliko govorilo kao da su ukućani, a žene su frizurama i odjećom pokušale pratiti glamur dama iz serije. Sapunica N, iako je bila gledana, u nas po popularnosti nije dosegnula Dinastiju, za razliku od obožavane serije Ptice umiru pjevajući o zabranjenoj ljubavi između lijepe Meggie i svećenika Ralpha.

Na malim su se ekranima mogli pogledati mnogi filmovi koji su i nastali u tom vremenu, poput Sjećaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu, Samo jednom se ljubi (koji je snimljen 1981. godine, no zbog političke je cenzure emitiran tek šest godina poslije). Među gledanijim filmovima bila je i Variola vera, nastala prema istinitim događajima iz 1972., kada je u Jugoslaviji vladala epidemija velikih boginja. Neizbježni su zbog čestog prikazivanja bili i filmovi ratne tematike, odnosno hvalospjevi o partizanima u II. svjetskom ratu.

Kako su filmovi bili najgledaniji proizvod, Televizija Zagreb od 1985. godine uvela je kasnovečernji program – Program plus – u sklopu čega su gledatelji mogli uživati u filmskom maratonu. Tako je, primjerice, 1987. godine u 36 sati prikazano 16 filmova. Što misle o takvom programu novinari Glasa upitali su i Osječane, koji su tada kazali kako su oduševljeni, ali da, s obzirom na visoku cijenu pretplate, to trebaju i dobiti.

U programu tadašnje televizije mogli su uživati i najmlađi. U 19.15 bilo je vrijeme rezervirano za crtani film, a uz njega mogli su pogledati i brojne serije poput zasigurno najpopularnijih Smogovaca, koji su se počeli emitirati 1982., pa potom nove epizode 1984. i šest novih 1987. godine. No bila je tu i serija Lažeš, Melita, ali i mnogim klincima omiljene emisije poput Kocka, kocka, kockica, s Brankom Kockicom, te Kolariću Paniću i Muzički tobogan, rezerviran za nedjeljno jutro. Bili su tu i nezaobilazni crtići poput poljskog Loleka i Boleka, Štrumpfova i Mikijeve radionice, u kojoj su djeca mogla gledati Disneyjeve crtiće, ali i gostovanja poznatih koja su objašnjavala razne pojmove.

TV program bio je bogat i različitim emisijama, od kojih je među najgledanijima bilo Nedjeljno popodne uz Sašu Zalepugina, kao i kulinarska emisija Male tajne velikih majstora kuhinje s Oliverom Mlakarom i chefom Stevom Karapandžom, iz koje se mnogi još uvijek sjećaju glazbene špice Arsena Dedića i stiha "Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima, što se samo nekom šapnu, ti ih znaš..."

I spomenut ću još po mnogima jednu od najboljih sarajevskih humorističnih serija - Top listu nadrealista - kroz koju se satirizirala politička i društvena priča bivše Jugoslavije.

Teško mi je izdvojiti što mi je bilo najdraže jer obožavala sam TV i sva sreća što tada nije bilo oznake 12, pa sam tako uspjela pogledati i filmove koji nisu bili za djecu. Ono što me s osmijehom uvijek može vratiti u djetinjstvo su Smogovci, crtani Tom i Jerry, Eustahije Brzić i Sport Billy, film Flash Gordon, kao i Putovanje u Vučjak i Velo misto, čije reprize ni danas ne propuštam.