Prvo moramo razjasniti – što i tko je “Guco”. “Guco” je što i “Ćiro”, ali za Slavonce to nije isto. “Guco” je bio slavonsko šinsko prometalo gotovo sto godina. To je uskotračni vlak Slavonske podravske željeznice u vlasništvu S. H. Gutmanna Belišće i zato je u Slavoniji “naš Guco”, a u ostalim je dijelovima bivše države to “Ćiro”.

Drugi je lik ove priče Jankovac, udolina na Papuku nedaleko od Slatinskog Drenovca. Udolina se ukazala kada su početkom XIX. stoljeća staklari posjekli staru bukovu šumu, otišli u stečaj i doveli u situaciju tadašnjeg vlasnika Josipa (I) pl. Jankovića od Pribira i Voćina da odluči što će s Pustom Jankovac. I odlučio je. Bit će to mjesto za ladanje! Poduzeo je aktivnosti koje će Jankovac proslaviti kao izuzetan kutak u slavonskom gorju. Gosti u njegovu lovačkom dvorcu – kuriji bili su viđene osobe javnog, političkog, kulturnog i inog života Slavonije i Hrvatske, ali i puno dalje. Bilo je pitanje prestiža sredinom XIX. stoljeća boraviti na Jankovcu.

Krajem XIX. stoljeća Gutmanni otkupljuju (za tadašnjih 1,5 milijuna forinti) Voćinsko vlastelinstvo, a time i Jankovac. Grupa uglednih osječkih građana na Duhove, 13. lipnja 1895. dolazi na izlet na Jankovac, i u općoj euforiji odlučuje osnovati prvo planinarsko društvo “Bršljan” u Osijeku.

Za (turistički) razvoj Jankovca najvažnija je destinacija bio Osijek, odnosno željezničkom prugom od Osijeka što bliže prići Jankovcu. Prva sagrađena željeznička pruga normalnog kolosijeka, a i u funkciji prijevoza ljudi iz Osijeka na Jankovac puštena je 3. prosinca 1894. na pravcu Osijek - Našice - Batrina - Požega.

Željeznička pruga do Slatinskog Drenovca puštena je u pomet 2. siječnja 1907. godine, ali je “Guco” iz Osijeka prvi put prometovao 29. studenoga 1908. godine i od tada je na tom pravcu željeznička pruga bila u funkciji do 21. lipnja 1967. godine. Tada su dionice prema Slatinskom Drenovcu, Voćinu i Orahovici kao nerentabilne ukinute.

Krećemo u pustolovinu “Gucom” na Jankovac.

Polazak je bio iz Osijeka u 13.05, dolazak u Drenovac (tek) u 23.33, pa još sat i pol pješice do Jankovca. Dug put od Osijeka (Josipovac, Belišće, Donji Miholjac, Moslavina-Crnac, Breštanovci, Boljara, Čačinci, Humljani) do Drenovca planinari su u vlaku provodili spavajući, jedući i pijući, u pjesmi, kartanju...

Zanimljiva je i priča jednog vlakovođe koji objašnjava kako su se nekada zimi grijali putnici u vagonima bez grijanja - u lokomotivi i vagonima su vozili pečene opeke većih formata koje su se zagrijavale na posebnoj platformi iznad ložišta ili kotla i tako zagrijane dijelile putnicima. Putnici bi ih postavljali pod noge ili sjedili na njima sve dok se ne ohlade. U usputnim bi kolodvorima mijenjali hladne opeke za ugrijane...U 18.05 na željezničkom kolodvoru Čačinci bilo je dulje stajanje i presjedanje iz vlaka u vlak.

U Slatinski Drenovac stizalo se pred ponoć, spavalo na štaglju Tome Ivkovića, mještanina i prijatelja društva. Nedjeljom, rano ujutro, trebalo je do Doma pješačiti još sat vremena.

U nedjelju je vlak iz Drenovca kretao u 14.04, a u Osijeku je bio u 19.20.