U želji da još jednom zahvalim svim našim prijateljima koji su nas podržali u želji da pomognemo djeci Afrike da imaju obrazovanje i sretnije djetinjstvo, prenosim u Glasu Slavonije dio našeg doživljaja misionarskog sela Mwakapandula.

Neposredno prije Božića moj suprug Tonći, sin Marko i ja, "pod ravnanjem" naših prijatelja Maje i Željka Garmaz s njihovom djecom, došli smo u Zambiju. Na aerodromu u Lusaki dočekao nas je fra Ivica, i tu počinje naša avantura. Do sela u kojemu je fra Ivica već sagradio crkvu, vrtić i šivaonicu vozimo se lošom cestom, međutim, po držanju fra Ivice osjetim da to nije nikakav problem. Kada sam poslije, tijekom našeg putovanja po Africi vidjela druge ceste, shvatila sam da je ova do Mwakapandule u usporedbi s drugima doista bila piece of cake.

Tih će nekoliko dana provedenih u selu Mwakapandula ostati duboko u mom sjećanju, još dublje u mom srcu. Nešto manje od stotinu djece okružilo nas je u dogovoreno vrijeme, velikih očiju i nasmijanih lica. Takav mir vlada među njima! Smješkaju se, čekaju svoj red i surađuju kao odrasli. Bez pratnje dolaze u vrtić, pješačeći i po nekoliko kilometara. Sami si poslužuju hranu, palentu i kuhana jaja, što im je nerijetko jedini obrok u danu, sami peru posuđe poslije objeda, čiste prostor. Dirnulo me je poštovanje koje imaju jedni za druge, dok posljednje dijete ne sjedne (na pod, stolova nema) jesti, nitko ne počinje. Rado međusobno dijele ono malo što imaju, a sve s osmijehom i dostojanstvom.

Teško mogu opisati mješavinu osjećaja koji su me obuzimali, sve mi je bilo, istovremeno, radost i tuga, zahvalnosti i zaprepaštenost, ispunjenost i poniznost. Slike govore više od riječi…

Većina će djece najesen krenuti u školu zahvaljujući dijelom i humanitarnoj pomoći koju smo isporučili. Srce mi je veliko kao kuća!

A Afrika? Afrika je svoja!