Zračna luka izgrađena za samo godinu i pol
Glas Slavonije objavljivao je i statističke podatke koji su govorili o sigurnosti zračnog prometa
Dana 31. svibnja 1980. godine svečano je otvoren osječki aerodrom, ujedno i prvi na istoku Hrvatske, a 20 godina nakon prve inicijative o njegovoj izgradnji. Uoči otvorenja, u Glasu Slavonije uz ostalo moglo se pročitati kako se radi o iznimnom pothvatu koji će biti zapamćen i po tome što je završen u manje od dvije godine.
Na poljima kod Klise
Naime, 23. studenoga 1978. položen je temeljni kamen, a godinu i pol poslije Osječani su imali zračnu luku. No, uz kratko vrijeme gradnje, vjerovalo se kako će osječki aerodrom biti zapamćen i po tome što su sredstva za njegovu izgradnju prikupile sve slavonske i baranjske komune, pa će tako novi aerodrom, kako je zabilježeno, biti trajni i veliki svjedok zajedništva svih komuna ovoga kraja.
Otvorenje novog aerodroma izrađenog 20 kilometra jugoistočno od Osijeka, na poljima kod sela Klise, pobudilo je veliko zanimanje i zadovoljstvo Osječana, koji će tako konačno otvoriti prozor prema svijetu. Aerodrom je izgrađen na 142 hektara, a imao je novu aerodromsku zgradu, poletnu i sletnu pistu dugu 2,5 kilometara i široku 45 metara.
Kako bi se uopće izgradili temelji, iskopano je 1.700.000 kubika zemlje koju je zamijenilo isto toliko kubika šljunka.
Glas Slavonije potanko je izvještavao i o posljednjim pripremama za otvorenje, pa je tako zabilježeno i kako se na aerodromu radilo ispitivanje i podešavanja uređaja za navođenje aviona, i to sa specijalnim avionom Jak40, koji je uzletio i slijetao na pistu kako bi se svi radari i drugi uređaji ugodili na optimalno slijetanje i uzlijetanje. Za Osječane to je značilo priliku da iznad svojih glava prvi put vide i čuju veliki tromotorni mlazni avion.
Na neki se način Osječane željelo i pridobiti na ovaj novi način prijevoza, pa je tako objavljen i članak s podatcima kako je u prometnim nesrećama u prošloj godini (1979.) poginulo 5400 osoba, a u zračnom prometu ni jedna, kao i informacija da je od broja stradalih u prometnim nesrećama samo 0,03 posto doživjelo katastrofu u avionu. Navedeno je i kako putovanje avionom do Dubrovnika stoji upola manje nego ono automobilom, a i znatno je kraće.
Vjerovalo se te 1980. i kako će otvaranjem aerodroma Slavonija i Baranja imati velike koristi jer će prehrambena industrija moći vrlo lako i brzo i na velike udaljenosti uputiti svoju robu na tržište. Neke su procjene bile kako će samo u godini otvorenja moći otpremiti 500 tona robe. Isticalo se kako te prilike moramo iskoristiti, a ponuđen je i konkretan prijedlog da IPK u blizini aerodroma sagradi staklenik za rano povrće i dio svojih viškova šalje avionima na sva tržišta u zemlji.
Prvi let - 12 putnika
No vratimo se svečanom otvorenju osječkog aerodroma, kojem je nazočilo više od 1000 Osječana i brojnih uzvanika koji su došli vidjeti svoj aerodrom, a njih je stotinjak imalo prigodu uživati i u desetominutnom letu avionom iznad Slavonije. Toga je dana na osječki aerodrom prvi sletio Boeing 727, u kojem su stigli Šveđani koji su obučavali pilote u vođenju zrakoplova, a nakon njega i avioni iz Splita, Ljubljane, Zagreba, Maribora i Beograda. No prvi je avion iz osječke zračne luke komercijalno poletio dva dana nakon svečanog otvorenja - 2. lipnja, i s 12 putnika do Zagreba.
Od toga su dana uvedene i redovite zračne linije Osijek – Zagreb, ali i letovi za Dubrovnik, Pulu, Split i Beograd. U prvih su 12 dana otputovala odnosno doputovala 1704 putnika. I premda se radilo o najmanjoj zračnoj luci u tadašnjoj Jugoslaviji, promet je bio solidan, a Osječane su prevozili avioni tipa DC-9 i Boeing 727.
Nakon mjesec dana rada iz zračne su luke izvijestili kako ne treba zabrinjavati manji broj putnika na relaciji Osijek - Zagreb jer je to normalno nakon tako kratkog rada te kako se nastoji postupno stvarati navika kod potencijalnih putnika. Za razliku od linije do Zagreba, one za Split, Dubrovnik i Pulu bile su popunjene.
Jedan od načina kako se željelo animirati putnike na putovanje zrakoplovom bilo je i organiziranje air lift aranžmana u kojima su putnici iz Osijeka imali osiguran hotel, avionski prijevoz i transfere do hotelskih vrata i za dubrovačko i splitsko područje. Neki su Osječani tako dobili mogućnosti možda i prvi put letjeti zrakoplovom, a mnogi su u prvim danima nakon otvorenja (bez obzira na kroničan nedostatak goriva) odlučili automobilom se provozati do Klise samo da bi vidjeli kako izgleda novi aerodrom, ali i polijetanje i slijetanje aviona.
Toga ljeta nisam stigla do aerodroma jer nikome nije palo na pamet voziti me u Klisu samo kako bih vidjela avione, ali koju godinu poslije konačno sam uspjela - jednim od njih odletjela sam u Split. To je bio doživljaj, a mojoj sreći nije bilo kraja jer sam na put išla sama. Bila je tu neka procedura jer sam bila klinka, no toga se uopće ne sjećam, nego samo tog savršenog leta, velikog plavetnila s pahuljastim oblacima i moje nevjerice kada sam začas stigla na more.
