Glas Slavonije
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
KREŠIMIR LACKOVIĆ
U pjesmi Chrisa Ree svijetle crvena božićna svjetla, a nama ona sa zatvorske stražarnice
KREŠIMIR LACKOVIĆ
17.1.2026., 11:00
Krešimir Lacković
UMJESTO RAZGLEDNICE

U pjesmi Chrisa Ree svijetle crvena božićna svjetla, a nama ona sa zatvorske stražarnice

Posebna je atrakcija vožnja cestom 17 Mile Drive, koja se
prostire pokraj samog Tihog oceana, uzduž poluotoka Monterey

Putovanje po Kaliforniji nastavljamo u Toyoti Rav s automatskim mjenjačem. Automobil su nam u San Francisco dovezli naši kalifornijski domaćini i dragi nam prijatelji. Žive u Visaliji, gradu s oko 160 tisuća stanovnika u unutrašnjosti Kalifornije, otprilike na pola puta između San Francisca i Los Angelesa, 70-ak kilometara od većeg i poznatijeg sveučilišnog grada Fresna.

Od kućanica do geekova

Visalia se može pohvaliti podatkom da po glavi stanovnika u njihovu down townu ima više restorana negoli na samom Manhattanu i po tome su u vrhu SAD-a. Za razliku od najvećih kalifornijskih gradova, u Visaliji nema nebodera i poslovne zone. Dominiraju obiteljske kuće, između plantaža jagoda, pistacija, naranči ili badema. Suprugu će te ulice jako podsjetiti na Wisteriju Lane, fikcijsku četvrt u kojoj su snimljene popularne Kućanice. U garaži ili ispred našeg kalifornijskog doma parkirano je čak pet automobila. U SAD-u je imati više automobila u obitelji velika potreba. Život se odvija na cesti. Potrošiti nekoliko sati na dan u automobilu posve je uobičajeno. To je način života koji se meni, iskreno, najmanje sviđa. I kad pitaš Amerikanca o udaljenosti do nekog mjesta, neće ti odgovoriti u miljama, mjernoj jedinici u kojoj se izražava udaljenost, nego u vremenu koliko ti je potrebno doći do ciljanog mjesta.

San Francisco: Puna kuća, strme ulice Prljavog Harryja i kiša koja ne prestaje
Zlatni Grad na rubu svijeta
San Francisco: Puna kuća, strme ulice Prljavog Harryja i kiša koja ne prestaje

Prema Visaliji smo se zaputili okolnim pravcima preko Stanforda, kroz Silicijsku dolinu, pa zatim prema Tihom oceanu, prema poluotoku i zaljevu Monterey. Stanford je jedno od najvećih i najuglednijih američkih sveučilišta u kojem je studiralo desetak nobelovaca, poznati političari, sportaši, informatički moguli i kasniji milijarderi. Jedna je od znamenitosti Stanforda 87 metara visok Hooverov toranj, koji nosi ime po Herbertu Hooveru, 31. američkom predsjedniku po kojem nosi ime i poznata Hooverova brana na rijeci Colorado, koju smo posjetili koji dan poslije. Toranj se nalazi u središtu Hooverova instituta, a s vrha pogled puca na kompletnu Silicijsku dolinu. Kampus u Stanfordu uoči Božića, kada smo mi bili ondje, djeluje prazno, pa ovako bez studenata, uz tek pokojeg rekreativca ili putnika namjernika, ne ostavlja dojam svoje potpune veličine. Tek nešto više ljudi zamijetili smo na atletskom stadionu u sklopu kampusa. Stanford, naime, njeguje jaku i dugačku sportsku tradiciju. Imaju sveučilišne momčadi u 36 sportova i više od 125 osvojenih NCAA naslova, a njegovi su brojni sportaši osvajali olimpijske medalje. Među sportašima koji su studirali na Stanfordu ističu se Tiger Woods, John Mc Enroe, Katie Ledecky… Unutar kampusa, koji je kao jedan izdvojeni grad, velik je broj parkirališta i mjesta za bicikle, što samo pokazuje koliko u njemu živi stanovnika za vrijeme fakultetskih semestara. Parkiramo našu Toyotu Rav na jednom natkrivenom parkingu ispred zgrade koju koristi Forsythe Stanford Computer Science Department. Fosythe je ime dobilo po George Forsytheu, jednom od najpoznatijih pripadnika obitelji po kojima je snimljena kod nas nekada vrlo gledana serija Saga o Forsythima. Glavno sjedište fakulteta i Odsjeka Forsythe nalazi se u zgradi William Gates Computer Science. Da, riječ je o zgradi posvećenoj Billu Gatesu, velikom donatoru Stanforda. Stanford je inače naslonjen na Palo Alto, grad koji na španjolskom znači Veliko Drvo i koji je zapravo mjesto gdje je započela nova informatička revolucija. U njemu su živjeli i djelovali brojni informatički moguli poput Marka Zuckerberga ili Elona Muska. Garaža na adresi 2066 Crist Drive, Los Altos, na "oduševljenje" današnjih stanara i susjeda, postala je povijesna i turistička lokacija. U njoj su Steve Jobs i Steve Vozniak napravili prvi Appleov kompjutor.

Nastavljamo se voziti kroz Silicijsku dolinu, zaustavljamo se pokraj ulaza zgrada Googlea i Microsofta, ali ne zadržavamo se dugo jer idemo prema Tihom oceanu, koji je atraktivniji dio putovanja.

Ulaz u Google u Silicijskoj dolini
KREŠIMIR LACKOVIĆ

NA BENZINSKOJ KAO U HOROR- FILMU

Vožnja (auto)cestama po SAD-u zahtijeva i dobro planiranje. Jer njihove se benzinske crpke ne nalaze na ugibalištima i odmorištima uzduž ceste, kao što je to slučaj u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Kako biste napunili rezervoar (količina benzina izražena je u galonima, a ne u litrama, nap.a.), morate malo skrenuti s glavnih pravaca u najbliže mjesto koje se nalazi uz sam put, pa treba računati na to da takvo skretanja, pronalazak benzinske i sam čin tankiranja produžuje put za dvadesetak minuta. Sama naplata tankiranja odvija se kartično na način da ti ili na samoj pumpi skinu kompletan iznos punog rezervoara pa naknadno bude vraćen novac, ili izravno na blagajni gdje moraš unaprijed navesti koji iznos planiraš tankirati. Od samog pronalaženja benzinske pumpe još je veći problem kada u mraku ceste broj 99 spoznaš potrebu za benzinom, a nestanu i zalihe vode, pa htio ne htio moraš negdje skrenuti. Razni travel blogeri i ljudi na forumima upozoravaju na to da se izbjegava skretanje s glavnih pravaca. I upravo to nam se dogodilo! Skrenuli smo malo s puta do prve benzinske u mrklom mraku. Benzinska nam je djelovala kao zaboravljena kulisa iz horor ili barem triler-filmova, mjesto gdje se ne staje nego samo prolazi, a da klišej bude potpun, nedostajali su jedino debela paukova mreža na ulazu i pad nedovoljno pričvršćene reklame s krova. Na takvom, ne baš ugodnom, mjestu, dok idem platiti benzin i uzeti dovoljnu količinu vode, supruga s djecom ostaje zaključana u automobilu i broji sekunde do moga povratka. Kakav je bio dojam nakon ulaska u samu benzinsku i dolaska na blagajnu? Mlada je Meksikanka djelovala kao da se još više preplašila “slučajnog gosta”. Očekivao sam da će svakog trenutka ispod pulta pritisnuti neko dugme kojim će pozvati pomoć.

Vožnja cestom 17 Mile Drive

Posebna je atrakcija vožnja cestom 17 Mile Drive, koja se prostire pokraj samog Tihog oceana, uzduž poluotoka Monterey, istoimenog zaljeva i grada, prve prijestolnice Kalifornije u vrijeme kada je ona bila pod vlašću Meksikanaca. Monterey je grad s jednim od najvećih akvarija u svijetu. Nekadašnje ribarsko pristanište, a danas mjesto s brojnim ribljim restoranima (preporuka je kremasta juha od plodova mora poslužena u udubljenom kruhu, nap. a.). 17 Mile Drive jedna je od rijetkih cesta koja se posebno naplaćuje. Radi se, naime, o rezidencijalnoj zoni gdje su svoj dom pronašli "američki odlikaši". Luksuzne su kuće i vile smještene između oceana i guste šume borova i čempresa, pa je 17 Mile Drive zamišljen i kao svojevrsni posjet nacionalnom parku. Uzduž ceste brojni su golf-tereni, a nerijetko se na cesti događa da je pretrčavaju srne.

Južnije od Montereya uz 17 Mile Drive nalazi se i Carmel (punim nazivom Carmel by the Sea), također slikoviti gradić s luksuznim kućama, najviše ipak proslavljen i poznat po tome što je sredinom osamdesetih njegov gradonačelnik bio legendarni Clint Eastwood. Premda se na tom mjestu zadržao samo jedan mandat (dvije godine), bio je uglavnom prihvaćen od lokalne zajednice. Politika mu je bila zadržavanje imagea grada lokalnog, pomalo boemskog šarma. Ipak, bilo je i nezadovoljnjih stanovnika jer nije svima odgovaralo da rezidencijalni i mirni gradić zbog Eastwooda postane mjesto najezde turista.

U pjesmi Chrisa Ree svijetle crvena božićna svjetla, a nama ona sa zatvorske stražarnice
KREŠIMIR LACKOVIĆ

Od Carmela do unutrašnjosti vozimo se i skrećemo cestom broj 99 na kojoj miljama ne susrećemo ni jedan automobil. Mrak je već pao, na radiju slušamo božićne pjesme, naravno i Chrisa Reu, koji nas je upravo tih dana bio napustio. Na cesti 99 je mrkli mrak, pa za razliku od pjesme Driving home for Christmas, rijetki su automobili, te nas crvena svjetla ne mogu podsjetiti nimalo na božićni ugođaj. Odjednom, u toj tami, pokraj ceste događa nam se blještavilo i reflektori, neki ogroman, u tom dijelu jedini prilično osvijetljen kompleks. Kompleks je ograđen žičanom ogradom, pa ubrzo prepoznajem o čemu je riječ. Crvena svjetla, za razliku od onih iz pjesme Chrisa Rea, dolaze s vrha zatvorske stražarnice. U tom dijelu SAD-a nalazi se nekoliko državnih zatvora i kaznionica. Izgrađeni su puno prije sadašnje administracije...

O AUTORU

Doc. dr. sc. Krešimir Lacković zaposlen je na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever. Iza sebe ima bogatu karijeru sportskog novinara, no svoj je obrazovni put započeo na Pravnom fakultetu, gdje je diplomirao, a potom se u daljnjem obrazovanju usmjerio na područje marketinga medija i odnosa s javnošću. Lacković je godinama bio novinar i urednik u rubrici Sport Glasa Slavonije, za koju i danas redovito piše.



(nastavlja se)
#Umjesto Razglednice#Kalifornija
Povezani članci
Anamarija Bosak-Nanay: Na 4130 metara svjestan si koliko si malen, ljepota ti se zauvijek ureže u srce
DESTINACIJA: Himalaja, Nepal
Anamarija Bosak-Nanay: Na 4130 metara svjestan si koliko si malen, ljepota ti se zauvijek ureže u srce
/Galerija/ Nefreteta Zekić Eberhard: Čak i ako ste već bili u Londonu, reprizirajte, čaroban je u prosincu!
DESTINACIJA: London (UK)
/Galerija/ Nefreteta Zekić Eberhard: Čak i ako ste već bili u Londonu, reprizirajte, čaroban je u prosincu!
Sedam dana, četiri države, tri ruksaka, dva djeteta i mama
PUTNICE: Tea, Zoa i Vita Fijala
Sedam dana, četiri države, tri ruksaka, dva djeteta i mama
×