Dok mu tijelo sve češće postavlja granice, pisanje pjesama postalo je prostor u kojem bolest gubi moć, a jača smirenost, dobro raspoloženje i snagu potrebnu da se bori protiv bolesti. Antonijo Galić prije četiri godine prvi je put čuo svoju dijagnozu – Parkinsonova bolest. Život mu se otada, govori, promijenio iz korijena. Ispočetka ga je bilo sramota problema i simptoma. Primjerice, muče ga tremori, ruke mu se tresu - nekad manje, a nekad više. Čovjek se, mišljenja je Antonijo, s vremenom navikne i počne živjeti s time, no svaka je promjena teška.

Stotinu pjesama

“Prije sam igrao mali nogomet, skoro do prošle godine. Onda sam krenuo šepati pa sam od nogometa morao odustati. Primijetio sam da puno oboljelih psihički padne. Oni koji se ne bore, padnu u depresiju, a znam puno takvih. Na kraju završe na psihijatrijskim lijekovima. Ja se, međutim, liječim kroz društveni život i pjesme, to mi je kao terapija", ističe Antonijo, kojeg je naš fotoreporter nedavno snimio kako čita sviju poeziju uz Dravu.

IZNENAĐENJE ANTONIJA GALIĆA

U snježnoj idili čita naglas svoje stihove o Dravi

U roku od sedam-osam mjeseci napisao je više od stotinu pjesama. Nekad u danu napiše tri pjesme, a nekad, kaže, ni jednu. Prije je također pisao, ali rijetko, no kad se ozlijedio na nogometu i zbog toga neko vrijeme bio vezan uz krevet, inspiracija ga nije napuštala pa je sad, priznaje, u hiperprodukciji stihova. Shvatio je da se od pisanja poezije puno bolje osjeća. Na pjesništvo gleda kao na jedan oblik borbe ne samo protiv Parkinsonove bolesti nego i svih drugih bolesti, a sve to uz pozitivan stav i pogled na život.

“Vjerujem da se pozitivnim stavom može puno toga riješiti. Ne možeš se izliječiti, ali možeš si pomoći. Vrijeme prolazi i po nekoj logici treba mi biti sve gore. Osjetim da bolest napreduje, ali puno lakše i manje nego prije. Osjetim energiju, mirnoću i veseliji sam nego prije", kazuje Antonijo, koji je u mirovini od 2009. godine.

Aktivni je član Udruge za istraživanje i pomoć oboljelima od neurodegenerativnih i bolesti poremećaja pokreta "Buđenje", čija je osnivačica i predsjednica nasl. izv. prof. prim. dr. sc. Svetlana Tomić, dr. med. Sastanci u udruzi Antoniju puno znače, a oboljeli se okupljaju jednom mjesečno. Udruga okuplja tridesetak članova.

Svatko od njih susreće se s različitim simptomima i bolest im je u različitim fazama razvoja. Zato im je međusobna podrška koju imaju u udruzi iznimno važna. Ne smiju posustati duhom i odustati, jer onda bude još gore, naglašava Antonijo. Kad se čovjek opusti, bolest rapidno napreduje. Bolest je to koja čovjeka polako obuzima. Najčešći izazov za oboljele jesu pokreti – tremor, otežano kretanje, poremećaj ravnoteže. Neki imaju problema s probavom i stolicom, a ponekad se zna razviti i demencija.

Potpredsjednik udruge Buđenje, neurolog dr. sc. Zvonimir Popović, dr. med., kao neke od glavnih zdravstvenih problema još je istaknuo i učestale padove te depresiju i tjeskobu. Zato na sastancima redovno imaju edukacije o vježbanju, nordijskom hodanju i svemu onome što im može pomoći u borbi s bolešću. Na sastanke gledaju kao na siguran prostor gdje mogu podijeliti s drugima sve ono što ih tišti. Na druženja dolaze i članovi obitelji oboljelih.

Vježbe uma i tijela

Svi se simptomi mogu jako usporiti ako se zaposle moždane vijuge i prakticiraju aktivnosti poput stolnog tenisa. Zato ga članovi udruge Buđenje redovito igraju, a prošle su godine bili i na Svjetskom prvenstvu osoba oboljelih od Parkinsonove bolesti u Sloveniji. Stolni tenis pomaže jer u istom trenutku rade ruke, noge i mozak pa se tako vježba koordinacija. I Antonijo ga redovito igra i ima kod kuće, iako priznaje da preko zime igra nešto malo manje jer mu je teško naći partnera.

Dr. Popović ističe da je važno vježbanje kognitivnih, ali i motoričkih sposobnosti. Zato svi članovi udruge imaju puno hobija. Dok Antonijo piše pjesme, drugi heklaju, izrađuju umjetne ruže, obavljaju automehaničarske radove ili pak nešto drugo. Kao glavni problem dr. Popović naglašava da bi oboljeli trebali imati dostupnog radnog terapeuta i fizioterapeuta, što nije slučaj, pa članovi teško dolaze do rehabilitacije koja bi trebala biti kontinuirana, a nije. U Republici Hrvatskoj oboljeli najčešće imaju pravo na stacionarnu rehabilitaciju u toplicama jednom godišnje, ovisno o stupnju bolesti.

Potpredsjednik udruge ujedno je pozvao sve oboljele koji još nisu u udruzi da se priključe te si pruže međusobnu podršku. O Parkinsonovoj bolesti, smatra Antonijo Galić, naše društvo i dalje zna premalo. Često čuje šale na svoj račun, no to mu ne smeta. Svima oboljelima preporučuje pisanje te fizičku aktivnost poput stolnog tenisa, dugih šetnji ili manje intenzivnih vježbi u teretani. On će pjesme i dalje nastaviti pisati, čini to za svoju dušu i za svoje prijatelje. "Želim da ljudi vide kako se teški problemi mogu poboljšati uz lagane teme i aktivnosti poput pisanja", zaključuje.