Nema veće sreće u svemiru - kad se potrefi da pada snijeg, a nema škole!
Danas se klinci sanjkaju na nadvožnjaku. U mojoj je ulici jedan tata 70-ih napravio - brdo
Naši su se fotoreporteri rastrčali po Osijeku unatoč snijegu i poledici, pa je Bruno Jobst stigao i do nadvožnjaka Rosinjača, u blizini sportske dvorane Jug. Ondje je zatekao prizore zbog kojih će se svima, bez obzira na dob i trenutno raspoloženje, razvući osmijeh. Ondje je, naime, priručno sanjkalište prepuno klinaca i njihovih roditelja.
Mi, (malo) stariji, na snijeg najčešće samo grintamo. Sklisko je, moramo lopatati ispred kuće, strugati vjetrobranska stakla na automobilima, voziti polako ili nikako... Milijun je razloga zašto nam padne mrak na oči kad kroz prozor ugledamo bjelinu.
S klincima, srećom, druga je priča. Iako se digitalne generacije proziva da svijet doživljavaju samo preko ekrana, imamo fotografski dokaz da tomu nije (bar ne uvijek) tako. I današnja su djeca itekako sretna kada mogu uživati u snježnim radostima, a naročito kada se potrefi da snijeg padne baš za školske praznike. Baš to se dogodilo 2026.!
Iako je kolega fotoreporter predložio da o zimskim radostima piše najmlađa novinarka, i mi stariji još nismo za bacanje, napose kada je riječ o rekreiranju lijepih uspomena iz djetinjstva. One sa snježnim predznakom još nije prekrio zaborav, dapače - rado ih izvlačimo iz naftalina.
Ne tako daleko od mjesta na kojem je Bruno upravo snimio nove generacije sanjkaša, i moja je generacija 70-ih uživala u snježnim vratolomijama. U Labinskoj, između dviju zgrada, gdje je danas zelena površina koju odmilja zovemo livadom, jedan je tata, po zanimanju bagerist, napravio ni manje ni više nego - brdo. Iz današnje, odrasle, pozicije možda je preuzetno nazvati te nagurane hrpe zemlje brdom, no, vjerujte, kad se ta zemlja bila dobro nabila i smrznula, godinama je služila brdovitoj svrsi - ludom sanjkanju i klizanju. Padina je bila viša, kunem se, nego one na tada popularnom sanjkalištu u Parku kulture. Štoviše, bilo je na tom našem brdu u Labinskoj nekoliko staza - od one najniže i najmanje opasne, za klince vrtićke dobi, preko onih za ziheraše i mamine maze, do najviše, koju su mangupi iz ulice noću zalijevali vodom, pa bi se sljedećeg dana pravili važni spuštajući se ne na sanjkama, nego stojećki, ili na onim plastičnim skijicama (imala sam plave), koje danas roditelji nikad ne bi kupili svojoj dječici.
U to doba nije bilo sto posto nepromočivih skafandera i čizama, pa smo kući dolazili promrzli i mokri. Poskidali bismo se već u predsoblju, roba bi završila na sušenju po radijatorima i termopećima, a mi smo se, gladni k'o vukovi, grijali vrućim čajem i toplim sendvičima. I ne sjećam se da smo zbog svega toga bili prehlađeni. Pa tko bi se, zaboga, prehladio i propustio već sutra ujutro ponovno izjuriti na snijeg na grudanje i sanjkanje. Svi na brdo! n