Ide novinarka! Tako su u mojoj ulici 70-ih godina nazivali dostavljačicu koja je pretplatnicima donosila friško izdanje Glasa Slavonije na kućni prag. Sjećam se kako je crno-bijele primjerke vješto gurala u mnoge kasliće, žureći ulicom kao da se priprema osvojiti olimpijsko zlato u disciplini brzo hodanje. Nosila ih je u zelenom krpenom cekeru, i savijala, već prema modelu poštanskog sandučića ili otvora na vratima, na “licu mjesta”.

Moja je baka Glas čitala prva u obitelji, odostraga, kako to, kaže legenda, čine pravi Osječani i Osječanke. Kad bi, vrlo brzo, došla do posmrtnih oglasa, najčešći bi komentar bio: “Mlad čovjek, mogao je još koju poživjeti.” U dječjoj dobi, kada su ti i 30-godišnjaci metuzalemi, čudom sam se čudila kakvi su joj to mladići u 70-ima. Baka se najduže zadržavala na osječkoj, gradskoj rubrici, često bi odmah nazvala prijateljicu, imenjakinju Mariju, kako bi prokomentirale neku važnu vijest. Novine bi u vrijeme ručka posuđivala prvim susjedima, koji bi ih vratili poslijepodne, baš na vrijeme za kavu i križaljku. Kad je baka umrla, moja je mama u jednom pretincu vitrine u sobi za goste, u kojoj se čuvao fini porculan, našla kutiju u kojoj su bile arhivirane stranice iz Glasa Slavonije na kojima su se, pod naslovom Čestitamo odlikašima, kočoperila i imena njezinih unuka.

U svim je albumima, koje nazivamo Radosnicama, na početku uvijek bio isječak iz Glasa, iz rubrike Čestitamo roditeljima, u kojoj je, urbi et orbi, bio oglašen dolazak na svijet svakog novog Osječanina ili Osječanke. Neko su vrijeme, najduže naša pokojna kolegica Roberta, Glasovi fotoreporteri snimali mame i bebe u bolnici, što je u doba bez pametnih telefona svima bila prva fotografija u životu. O rođenju i smrti svojih sugrađanki i sugrađana, kao i o mnogočemu drugom između tih dviju krajnosti, objavljivao je (i objavljuje) revno Glas Slavonije, držeći jednako vrijednim zabilježiti nešto što će jednom postati i ostati osobna, obiteljska ili zajednička povijest.

Nisam, priznajem, osjećala zavist prema spomenutoj lakonogoj teti sa zelenom torbom punom primjeraka Glasa, jer prerano se, za moj uskus, morala svakim radnim danom, pa i subotom, probuditi kako bi preuzela novine. No zato sam bila jako ljubomorna na tetu Bebu iz kioska koja je, kako sam mislila kao djevojčica, po cijele dane mogla do mile volje čitati novine i šarene magazine u svom novinskom dvorcu u srcu našeg naselja. Mnogi su i nju, gle čuda, nazivali - novinarkom.

Pravi pravcati novinar, međutim, ponekad se spominjao na našim blagdanskim obiteljskim ručkovima, kad je moja baka s ljubavlju okupljala svu djecu i unučad. Jedan je zet znao prepričati kakvu smiješnu redakcijsku zgodu svoga starijeg brata, urednika, koji je navodno odlazio iz redakcije samo nakratko, na ručak. Mnogo godina poslije, kad sam i sama postala glasovka i radila sam u gradskoj rubrici, jedan mi je stariji kolega rekao: “Stalno visiš u redakciji, ti si kao stari Dragec!”

Ono što se danas naziva održivost, nekada je bilo vezano uz školsku rutinu. Nije bilo plavih spremnika za papir i reciklažnih dvorišta, nego bi učenici, formirani u ekipe, zvonili od vrata do vrata: “Zdraaavo, teta/čiko, imate li starih novina?” Najpopularniji su među učenicima bili strastveni skupljači, koji su podsjećali na Papirusa iz Smogovaca, kada bi se, vjerojatno pod pritiskom bližnjih, morali riješiti svoj blaga. Moja je baka pak tjerala djeda da Glasove sprema na hrpe u garažu, jer u vaganju pred školom svaka novinska stranica može značiti pobjedu njezinih unuka. Je li učenje čitanja na tekstovima iz Glasa odredilo moju buduću karijeru, bilo bi pretenciozno tvrditi, no moja je baka o tome imala svoje empirijski zasnovane teorije.

Koliko nam je svima u Osijeku Glas značio u vrijeme Domovinskog rata, kada smo ga svakodnevno stvarali u podrumskoj redakciji u blizini Šetača i tiskali u rotaciji zaštićenoj tek limenim krovom, a kolporteri poput dobrog Đokice potom raznosili po gradu, nemoguće je opisati na pola novinskog stupca. U arhivima i obveznim primjercima svako malo netko posegne za primjercima baš iz tog razdoblja Glasove povijesti, ili za nekim drugim brojevima novijeg ili starijeg datuma, koje su ispisale i stvarale mnoge generacije glasovaca. Znate kako se kaže u Osijeku: “Ono što nije bilo u Glasu, nije se ni dogodilo.”

A ovo je samo jedno sentimentalno putovanje s Glasom kao suputnikom, imam(o) takvih još mnogo, zar ne?