Osječko novinstvo u 19. stoljeću

Prvu tiskaru u Osijeku osnovali su franjevci 1735. godine za potrebe provincije. Otkupivši Franjevačku tiskaru, obitelj Divald obilježila je gotovo stotinu godina osječkog tiskarstva 1775. - 1857. U ovoj prvoj osječkoj svjetovnoj tiskari tiskao se velik broj knjiga i kalendar, a 1948. godine, nakon niza neuspjelih pokušaja, konačno su zaživjele i prve osječke novine, Der Volksredner für Vaterland und Gesetz. Najavljeno je da će list izlaziti dva puta tjedno, kasnije pak tri puta tjedno. No, nakon devet ili po nekim izvorima čak sedamnaest brojeva Pučki govornik oblasno je obustavljen. Prvo glasilo u Osijeku tiskano na njemačkom jeziku čitalo je većinsko njemačko stanovništvo Tvrđe i Donjega grada. Glavni urednik bio mu je nekadašnji glumac Emanuel Dornau.

I dok je Zagreb iščitavao svoj Agramer Deutsche Zeitung, Osijek je 1864. godine dobio prve lokalne novine Esseker Lokalblatt und Landbote. Osječki lokalni list i zemaljski vjesnik izlazio je gotovo pet godina. Cilj ovog osječkog lista je, kako se navodi u uvodniku, podizanje obrazovnog nivoa u narodu, u pobuđivanju smisla za lijepo i uzvišeno. Esseker Lokalblatt tiskan je u tiskari Carla Lehmana knjižara i knjigoveže, koji je otkupio Divaldovu tiskaru, te na početku izlaženja bio i sam urednik. Osječke lokalne novine imale su svoje dopisnike iz Beča i Pešte, a jedan od urednika Geza Berger u svojoj rubrici Osječki šetač vrlo je britko oslikao sličice iz tadanjeg osječkog života. ^[1]

U povijesti novinstva u Osijeku zabilježena su 27 naslova na njemačkom jeziku u razdoblju 1848.- 1945. godine. Među njima svakako treba izdvojiti naslove dvaju lokalnih glasila koja su se nametnula Osječanima dužinom izlaženja – Drava (Die Drau 1868-1929) i Slavonski tisak (Slavonische Presse 1885.-1922). Obuhvaćeno razdoblje izlaženja spomenutih novina, kako bremenito je sadržajima tako i dramatičnim promjenama. Dakako da su se gospodarska, politička, kulturna zbivanja grada odražavala i reflektirala u lokalnome tisku. (…) Drava i Slavonski tisak na prijelazu stoljeća više nisu listovi utemeljeni i vođeni po bečkim obrascima…bili su to informativni listovi, ponikli i hranjeni na slavonskom tlu, iako im je jezik bio njemački. ^[2] Posljednjih desetljeća devetnaestoga stoljeća intenzivira se tiskarstvo u Osijeku. Pojavljuju se nove tiskare, te se bogati izdavačka djelatnost, napose izdavanje novina.

Do kraja 19. stoljeća pojavljuje su u Osijeku još nekoliko glasila, uglavnom na njemačkom jeziku. 1869. godine u Osijeku se pojavljuju prve ilustrirane novine Esseker allgemeine illustrierte Zeitung u Tiskari Dragutina Lehmanna. Ovaj časopis, po uzoru na slične njemačke, unosi nešto novo u tadašnju tiskarsku produkciju. Sadržajno, iako tiskan na njemačkom jeziku, vezan je za našu sredinu: brojne su vijesti iz kulturnog života Osijeka, izlaze romani u nastavcima, etnografski i književni prilozi.

1. srpnja 1878. godine počeo je izlaziti Branislav – list za politiku i narodno gospodarstvo. Izlazio je tri puta sedmično: srijedom, petkom i nedjeljom, a kao izdavalac i odgovorni urednik potpisuje ga Martin Polić. Branislav zagovara opozicijsku politiku protiv vlade Ivana Mažuranića, a u vrijeme kada je izlazio bio je jedini izrazito opozicijski list na hrvatskom jeziku. Osječani, točnije oni koji su čitali novine imali su svoj list Die Drau, onima kojima je Branislav bio namijenjen jednostavno nisu razumjeli njegove rečenice. Nepuna godina dana izlaženja nije trgnula Osijek u kojem će se nacionalna svijest probuditi tek početkom dvadesetog stoljeća osnutkom Prve hrvatske dioničarske tiskare 1902. godine i pojavom Narodne obrane.

Početak dvadesetog stoljeća – rađanje stranačkih glasila

U povijesti tiskarstva ovo je jedinstven slučaj da se jedna tiskara osniva kao dioničko društvo i da se osniva s određenom namjerom da posluži kao sredstvo za ostvarenje određenog političkog programa. Hrvatski se jezik uslijed žive propagande Narodne obrane sve više širio, a Obrana je imala jak utjecaj na mišljenje osječkog građanstva. Narodna obrana udarila je prve stvarne temelje nacionalnom pokretu i buđenju u Osijeku. Osijek je u to doba bio na čelu narodne borbe u Slavoniji. Narodna obrana i njezino čelništvo imali su velikog utjecaja pri okupljanju i ujedinjavanju hrvatske oporbe. List je vrlo brzo stekao veliku popularnost, a urednik dr. Ivan Lorković zbog naprednih ideja koje je promicao u svome glasilu često je bio i zatvaran. Iza gotovo svakodnevnih zapljena lista slijedile su istrage i presude izricane članovima uredništva. Međutim u ovo vrijeme je već i Osijek promijenio svoje lice.

Nakon Narodne obrane javljaju se brojni naslovi hrvatskih novina s izrazitim političkim i stranačkim opredjeljenjima. Mnogi od njih živjeli su vrlo kratko, no važno je istaknuti da se hrvatsko novinstvo, napose hrvatsko stranačko novinstvo pojavljuje početkom dvadesetog stoljeća, žestoko polemizirajući, nudeći politički tek osviještenim Osječanima, svoje stranice, tražeći od njih da pronađu svoje glasilo.

Spomenimo glasilo Narodne stranke Osječki tjednik koji je izlazio od 12. veljače 1906. do 14 lipnja 1908. godine. Izlazi svakog ponedjeljka, a vlasnici, izdavači i odgovorni urednici su: dr. Hugo Spitzer i Lavoslav Selinger. Ovo glasilo Narodne stranke tiskano je u Tiskari Julija Pfeiffera. Novo doba, glasilo organizacije Hrvatske pučke narodne stranke izlazilo je od 6. siječnja do 18. prosinca 1907. godine. Vlasnik i odgovorni urednik bio je dr. Vilim Kappel, a tiska se u Tiskari Ljudevita Szeklera. ^[3] Zanimljiva je pojava glasila Socijaldemokratske stranke na njemačkom jeziku: Volchrecht, Organ der Socialdemokratischen Partei, izdavača i glavnog urednika Slavka Henča, vođe socijaldemokrata. Narodno pravo tiska se u Tiskari Leopolda Friedmanna, ali tek od broja 13, jer su brojevi 1-12 tiskani u Zagrebu. ^[4] 1908. godine izišlo je svega 28 brojeva srpskog narodnog radikalnog lista Narodni prijatelj. Kao izdavač i glavni urednik potpisuje ga dr. Jovan Kockar, a tiska se u Tiskari braće Lechner u Donjem gradu na Jelačićevom trgu broj 29.

Hrvatski glas, glasilo Hrvatske pučke stranke izlazi kao dnevnik od 2. srpnja do 9. listopada 1909., a kao tjednik izlazi još do 25. prosinca. Brojevi od 1 do 104 tiskani su u Zagrebu, a potom se Hrvatski glas tiska u Tiskari Bele Franka u Kolodvorskoj (danas Radićevoj) ulici 32, a potom u Prvoj hrvatskoj dioničkoj tiskari. Po završetku Prvog svjetskog rata izbile su na scenu nove društvene snage u novoj državi. Stvorena je nova stvarnost, novo čitateljstvo s novim zahtjevima i sklonostima. Sve je to promijenilo značaj i izgled novina. Dotad tek provincijalna glasila postajala su sve značajniji čimbenik javnoga života. Jedina je stalna ostala cenzura. Zbog nje novinstvo mukotrpno traži odnos prema novoj stvarnosti. ^[5]

Hrvatski list – od političkih ideja do priče o gradu

Kada je Hrvatska obrana 1919. godine u 18. godini svoga izlaženja napustila dotadašnji pravac hrvatske politike te prešla u klerikalne ruke, osjetila se potreba za novim hrvatskim glasilom koje će svoj rad nadovezati na stečevine i iskustva osječkih prvaka, a ujedno djelovati u novim političkim prilikama. Čim je u Zagrebu osnovana politička organizacija hrvatske inteligencije pod imenom Hrvatska zajednica s dr. Franjom Papratovićem na čelu i pod lozinkom Hrvati na okup, odmah su osječki Hrvati pristupili toj organizaciji, te osnovali svoj Mjesni odbor. ^[6] Hrvatska zajednica zastupala je hrvatske interese i slobodu tiska u novoosnovanoj državi, okupivši čelnike bivše Hrvatske napredne demokratske stranke, disidente Hrvatsko-srpske koalicije, bivše obzoraše i pravaše te neke članove Jugoslavenskog odbora. Glasilo Zajedničara postaje Hrvatska država koja ubrzo mijenja naziv u Hrvat i izlazi do 1929. kada biva zabranjen. Hrvatsku zajednicu podržavali su i Hrvatski list u Osijeku, Nezavisnost u Bjelovaru, Narodno jedinstvo u Varaždinu te Primorske novine na Sušaku. ^[7]

Upravo su osječki predstavnici Hrvatske zajednice dr. Franjo Papratović, dr. Nikola Čačinović i dr. Vjekoslav Hengl najzaslužniji za pokretanje Hrvatskoga lista i osnutak tiskare u kojoj će se tiskati. Građansku tiskaru osnovali su osječki Hrvati kao svojedobno i Prvu hrvatsku dioničku tiskaru, da bi mogli nesmetano i neovisno o vlasniku tiskare tiskati novo glasilo Hrvatski list. Svrha mu je bila, da agitacijom i organizacijom među osječkim Hrvatima zastupa hrvatsku politiku, a da to po mogućnosti promiče i pokrajinama. ^[8]

Od početka izlaženja, točnije od prvog broja od 31. siječnja 1920. do 24. listopada 1920. Hrvatski list izlazi dva puta tjedno i tiska se u Hrvatskom štamparskom zavodu d.d. Podružnica Osijek. Od listopada počinje izlaziti svaki dan, osim nedjeljom i blagdanima te se tiska u novoosnovanoj Građanskoj tiskari. ^[9]

Osječki uglednici, među kojima svakako treba istaknuti dr. Vjekoslava Hengla, dugogodišnjeg osječkog gradonačelnika, kraljevskog javnog bilježnika, inicijatora i začetnika gospodarski snažnog Osijeka za čijega je mandata grad dobio električnu centralu i električni tramvaj ^[10], vjerujući snažno u slobodu tiska, te širenje hrvatske nacionalne svijesti s ciljem istinske slobode, ravnopravnosti samoodređenja Hrvata u novoj državi.

Hrvatski list rezultat je potpuno nove uređivačke politike informativnih glasila u Hrvatskoj, pa tako i u Osijeku. Glavna vijest postaje ono što je nekada bio uvodni članak, dominira novinama, on privlači čitatelja. Uvodni članak prelazi na drugu stranicu, kratak je i jezgrovit.

Znanje novinara mora biti široko, on mora biti dovoljno obrazovan, ali i brz, jer prošlo je vrijeme pisanja rukom i dugog stiliziranja tekstova. Novine šire krug svojih čitatelja, sve više ih čitaju žene koje traže svoje rubrike, te djeca. Važno je dobiti brzu i svježu vijest, stoga se povećava i broj dopisnika iz drugih krajeva. Nad svima budno bdije urednik koji mora biti obrazovan, ali i vješt organizator. Odlučnije od stranačke pripadnosti bilo je njegovo ideološko nadziranje. Popularnost i čitanost Hrvatskoga lista naglo je rasla, tako da se broj pretplatnika od 1700, krajem 1920. godine, popeo na 600 1923. godine. Nisu to mogle spriječiti niti žestoke borbe s režimom koji je list često plijenio, pa i obustavljao. Naime, od 13. kolovoza do 28. prosinca 1921. godine umjesto Hrvatskoga lista izlazi Hrvatski glas.

Uslijed neočekivane zabrane Hrvatskoga lista osječki i slavonski Hrvati ostali su bez svoga organa...Zato čim nas je zadesio neočekivani i ničim opravdani udarac, odbor Hrvatske Zajednice najavio je izdavanje novog časopisa Hrvatski glas. Poslije dugo očekivanja izlazimo napokon s našim novim glasilom, dok se ne riješi pitanje zabrane Hrvatskoga lista.

Građanska tiskara 1924. godine nabavlja novi rotacijski stroj, prvi i jedini te vrste u cijeloj Slavoniji, budući se naklada lista povećala na gotovo 10.000 primjeraka, a i opseg lista se povećao sa 8 na 12 ili čak 14 stranica.

dr. sc. Marina Vinaj,
knjižničarska savjetnica, voditeljica odjela knjižnice, Muzej Slavonije