Gledajte, život mi je, u profesionalnom smislu, odredio niz slučajnosti, neplaniranih odabira, započnje naš razgovor Vjekoslav Kopačin. dr. med. I doveli su ga, nastavlja, točno onamo gdje je i trebao biti – među vodeće specijaliste kliničke radiologije, subspecijaliste intervencijske radiologije, a po specifičnim znanjima primjene 3D printanja i metoda napredne vizualizacije u medicinske svrhe u sam vrh hrvatske medicine.

Niz slučajnosti

Rođeni Osječanin, dečko s Bosutskog, odmalena je okružen zdravstvenjacima.

“Otac ima medicinsko-biokemijski laboratorij i od mladosti sam razmišljao kako ću i sam ići u tom smjeru. Obožavao sam kemiju i sve mi je oko labosa bilo zanimljivo. Majka je radila u Zavodu za javno zdravstvo, na Odjelu mikrobiologije, pa sam otkrivao i svijet bubica i bakterija, što mi je također bilo facinantno. U svakom slučaju, znao sam da će moja budućnost biti u medicinskom polju, ali primarno biokemija. No, kada sam se pripremao za prijemni ispit za fakultet, išao sam na dodatne instrukcije iz matematike i tada me je profesor upitao: 'Zašto ti ne bi upisao medicinu u Osijeku umjesto medicinske biokemije u Zagrebu?' Pomislio sam - pokušat ću. Izišao sam na prijemni, položio, upisao se i to je to. Zapravo sam, rekao bih, na medicini završio slučajno, i to mi je bila najbolja profesionalna životna odluka", otkriva.

I specijalizacija iz radiologije, u kojoj danas postiže vrhunske rezultate, bila je slučajan odabir. "Želja mi je bila nakon fakulteta ići u smjeru mikrobiologije, i diplomski sam pisao iz tog područja, ali nisam mogao dobiti specijalizaciju. Prijatelj mi je tada već radio na radiologiji i bio je oduševljen mogućnostima koje ta grana medicine pruža. Pokušao sam i dobio specijalizaciju. I to mi je, također, bila jako dobra odluka, pun pogodak! To je bio otkriće za mene, potpuno novi svijet koji me je trajno očarao", ističe.

BRUNO JOBST

Danas je dr. Kopačin specijalist kliničke radiologije, subspecijalist intervencijske radiologije, zaposlen u Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC-a Osijek. I jedini je liječnik u Hrvatskoj koji se bavi primjenom tehnologije 3D printanja u medicini!

“I do toga je došlo slučajno. Tijekom prve godine specijalizacije iz radiologije, prolazeći hodnikom, na ekranu sam uočio 3D prikaz kostiju prsnog koša dok je kolega analizirao CT snimke. Tada sam se prvi put zapitao može li se takav model isprintati. Nekoliko sam mjeseci poslije u radiološkom stručnom časopisu naišao na članak o primjeni 3D printanja u medicini - i tu zapravo počinje moj put u ovaj segment struke. U početku sam učio čitajući znanstvene radove i razmjenjujući iskustva s kolegama na specijaliziranim forumima. Uskoro sam na radiološkom kongresu u Chicagu imao priliku i osobno upoznati upravo te stručnjake, što mi je dodatno proširilo poglede o naprednoj vizualizaciji i 3D printanju u medicini", kaže.

3D printanje smatra logičnim iskorakom u slikovnoj dijagnostici i da najviše pridonosi kirurškim disciplinama, gdje se izrađeni 3D modeli koriste za preoperativno planiranje, kao i za izradu personaliziran kirurških vodilica i implantata. "Najviše surađujem s kolegama s maksilofacijalne kirurgije, koji su među prvima prepoznali vrijednost ove tehnologije u svakodnevnom radu. Veliki iskorak nam je bio kada je Luka Šimić, tadašnji student FERIT-a, razvio besplatni programski dodatak koji omogućuje preciznije preoperativno planiranje i modeliranje personaliziranih kirurških vodilica u složenim rekonstrukcijama donje čeljusti. Time smo izbjegli nabavu računalnih programa koji rade isto to, ali po puno većim cijenama, a znamo da su financije izrazito važan faktor u započinjanju novih projekata", pojašnjava.

Radio je i s brojnim drugim kolegama, primjerice neurokirurzima i urolozima, izrađujući 3D modele anatomskih promjena koji su im omogućili kvalitetnije planiranje i samu izvedbu operativnih zahvata. "Takvi opipljivi modeli ne samo da povećavaju sigurnost i smanjuju mogućnost komplikacija nego, u pravilu, i skraćuju trajanje same operacije. Vrhunac je 3D printanja upravo personalizirana medicina. Volio bih da u posao uskoro implementiramo i metode virtualne, proširene stvarnosti, gdje će kirurg moći gledati pacijenta s naočalama za virtualnu stvarnost i bolje planirati operativne zahvate. Već postoje i posebne naočale s pomoću kojih vas kirurg gleda, ali može istovremeno pregledati vaš magnet mozga ili gledati aortu pod različitim kutovima s ukupnim ciljem olakšavanja, ubrzavanja i najbolje učinkovitosti planiranog zahvata. Time će se procedura napraviti sigurnijom, a oporavak pacijenta kraćim", naglašava.

Također, vjeruje da će se dodatno razviti i posebna grana 3D printanja, a to je 3D printanje živih stanica i tkiva, tzv. bioprintanje (eng. bioprinting) koje već postoji, ali uz određena ograničenja. "Bioprintanje bi iz temelja promijenilo transplantacijsku medicinu i omogućilo bi pacijentima koji su na listama za transplantaciju različitih organa brže dobivanje organa kod kojih ne bi postojala mogućnosti od odbacivanja jer su stvoreni od matičnih stanica samog bolesnika", pojašnjava.

Održavanje balansa

Dr. Kopačin višestruko naglašava značenje smanjivanja bola pacijenatima metodama koje uspješno primjenjuju intervencijski radiolozi. "Primjerice kod bolova koljena zbog osteoartritisa bilo kojeg zgloba 'zaštopate' krve žile koje opskrbljuju bolno područje. Približno 80 posto pacijenata koji na skali bola od 0 do 10 svoj bol rangiraju s visokim vrijednostima (7 – 10), ona se smanjuje na 1 – 4, što je značajno ako pomislite da su to konstantni bolovi koje pacijent trpi. Među prvima sam počeo raditi i minimalno invazivno liječenje benigne hiperplazije prostate. Sada se ti zahvati mogu raditi u lokalnoj anesteziji - kroz mali ubod u arteriju na ruci ili preponi 'zaštopamo' krvne žile i prostata se smanjuje, čime bolesnike bez operacije možemo lišiti tegoba povezanih uvećanom prostatom poput nepotpunog izmokravanja, zadržavanja urina i nošenja urinarnog katetera i sl. Napredak u liječenju različitih bolesti je golem, obožavam svoj posao koliko god on ponekad zna biti težak", otvoren je dr. Kopačin.

Srećom, o preseljenju u inozemstvo nije razmišljao. "Ne bih otišao. Preko Hrvatske liječničke komore dobio sam stipendiju i imao priliku tri tjedna raditi u jednoj bolnici u Parizu. Puno sam naučio, ali i shvatio koliko je nama u Hrvatskoj dobro. Ondje se svakodnevno radi od 8 do 18, najčešće i do 20 sati, tek s kratkom pauzom za ručak, što je naporno. Predivno je maštati o tomu da radiš negdje u svijetu, na mjestu koje će ti omogućiti da prvi primjenjuješ najnovija znanstvena dostignuća i tehnologije, no odgajan sam u okruženju koje nam omogućava koliki-toliki balans profesionalnog i privatnog života. Vani se privatno živi samo za vikend, i to ako nisi dežuran ili u pripravnosti", iskren je.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Uz rad u bolnici dr. Kopačin je i asistent na Katedri kliničke radiologije Medicinskog fakulteta u Osijeku, gdje drži vježbe i seminare. "Mislim da studenti prepoznaju moj trud. Želim im prenijeti znanje, pogotovo iz metoda intervencijske radiologije, onako kako sam želio da se meni prenosilo kada sam i sam bio student, jednom davno. Zanimljivo mi je, koliko god je naporno, i nešto znanstveno naučiti, prikazati ili dokazati. Bolničke klinike i ne mogu opstati bez tog dijela edukacije. Onaj tko se misli baviti medicinom, mora kontinuirano učiti", siguran je.

Uz toliki broj obveza nije lako održavati ravnotežu između posla i privatnog života. "Imam prijatelje još iz djetinjstva, dečki s Bosutskog (smijeh), i čuvamo taj dragocjeni odnos. Nažalost, obveze nas sve pritišću, ali održavamo kontakt. Jedan od nas četvorice živi u Amsterdamu, ali s današnjom tehnikom i on je ostao dio klape. Iznimno su mi dragocjeni ti trenutci privatnog života. Supruga je moje utočište, potpora i snaga, imamo i psa, koji nam je golema radost. Moj posao nosi puno kontakata, emocionalnog stresa, tako da kad dođem kući, uživam i opuštam se. Relaksiraju me (a i ljute) videoigre, no najvažnije su mi šetnje sa suprugom. Za liječnika je potpora obitelji iznimno važna, imam sreću jer supruga ima razumijevanja, tolerantna je i suportivna, i za moje radno vrijeme, za pripravnosti, dežurstva… Kao i mnoge druge struke, i mi radimo na Božić, za Novu godinu i druge blagdane, tako da uz sebe morate imati osobu koja je to spremna prihvatiti i podržati. I naša pripravnost na poslu često traži trenutni angažman, moram biti u bolnici najdulje pola sata od poziva jer, primjerice, liječimo i moždane udare; a vrijeme je mozak! To znači da pacijent mora dobiti pomoć u najkraćem mogućem roku. Kod ishemijskih moždanih udara ugrušak začepljuje žilu i dio mozga ostaje bez kisika. Mi smo oni 'iza kulise' koji sitnim kateterima i drugim uređajima ulazimo u mozak, uklanjamo ugruške i omogućujemo ponovni protok krvi, a to treba napraviti što brže. Ista je metoda liječenja koja je sada hit u svijetu, a mi ju u Osijeku također primjenjujemo, vađenje ugrušaka iz pluća kod plućne embolije. Pacijent doslovno na stolu prodiše, kao da mu ništa nije bilo. To je neopisiv osjećaj! Isto kao kad nakon naše intervencije bolesnik koji je pretrpio moždani udar počne micati rukama i progovori. Kada si tomu pridonio, to je neopisivo zadovoljstvo. Živiš za to", ne skriva oduševljenje svojim pozivom.

No liječnik se često nađe i u emotivno teškim i stresnim situacijama kada pacijentu ne može pomoći. "Jako se teško nosim s tim. Kada ne uspijem pomoći, to je moj osobni poraz. Imam osjećaj kao da sam iznevjerio pacijenta. Posebno mi je teško kada je netko u boli jer svaki put o pacijentu razmišljam kao da je netko moj. To je teška strana našeg posla jer željeli bismo pomoći svima. No to, nažalost, ne uspijevamo uvijek. Golem je to stres, posebno jer ne mogu izbjeći određeno emocionalno povezivanje s pacijentom. Ako on umre, svaki puta umire i dio mene. Nastojim si dati snagu za dalje promišljanjem kako sam pokušao sve. Medicina je prelijepa, ali i prestresna. Uvijek pamtim riječi jednog mog profesora: - Prvo budi čovjek, a onda doktor. Mislim da mi je jedna od najstresnijih situacija u karijeri bila kada je moja kolegica sa studija, a poslije i specijalizacije, dobila moždani udar. Osobno sam joj radio intervenciju, sve je super prošlo, ali ruke su mi se tresle. I dalje mislim da je za pacijenta bitna lijepa riječ, ohrabrenje, optimizam koji mu doktor pruža. Ljudi su uplašeni, treba im pokazati da si i ti čovjek. Time im olakšavaš. I koliko god i nama bude težak dan, uvijek moramo ostati ljudi", odlučan je. U krhkosti tijela, liječnici koji se naumorno usavršavaju pacijentova su snaga.