Praprapraunuka osnivačice sela posjetila Ernestinovo: „Otišla sam ispunjena srca i ponosna na svoje pretke“
Alexandra Armstrong iz Engleske s obitelji je posjetila Ernestinovo, i oduševila se
Ernestinovčane je nedavno iznenadio posjet obitelji Ernestine Klein, supruge suosnivača Ernestinova. Načelnica Marijana Junušić prepričala nam je taj susret, koji je i njih i Ernestininu praprapraunuku, Alexandru Armstrong, oduševio.
- Posjetila nas je Ernestinina praprapraunuka, sa svojim suprugom, dvjema kćerima, zetovima i trima unukama, a sve kako bi vidjela gdje su živjeli i što su radili njezini predci. Posjetila je i Galeriju Likovne udruge "Petar Smajić", rodnu kuću predaka - kazala nam je Junušić. Zgodno je primijetiti sličnost Ernestine i Alexandre - karakterističan šešir koji su obje nosile.
- Alexandra danas s obitelji živi u Engleskoj, a iz Ernestinova je otišla sretna i ispunjena srca. Sretna jer je vidjela da selo i ljudi žive punim životom, a ispunjena i ponosna jer je svjesna da je i njezina obitelj pridonijela i osnutku i razvoju Ernestinova, naše općine, u kojoj danas, zajedno s Divošem i Laslovom, živimo ispunjenim i lijepim životima. Mi, današnji stanovnici, zahvalni smo svima onima koji su svojim nastojanjima i nesebičnim i marljivim trudom pridonijeli i opstanku i razvoju naše male ali predivne zajednice - kaže Junušić i napominje da su zato na ulazu u selo postavili veliku skulpturu Ernestine, kako bi se svi upoznali s njezinom divnom pričom o predanosti, požrtvovnosti, nesebičnosti, humanosti, brizi, pažnji i zajedništvu...
Junušić smatra da im je važno da se svi skupa upoznaju s pričom iz koje imaju toliko toga za naučiti ili se podsjetiti.
- Pitate li se zašto smo oduševljeni njihovim posjetom i zašto smo zahvalni, nudim kratku priču o Ernestini. Naime, nekada davno, prije stotinu i šezdeset godina, zemlja na kojoj se danas nalazi selo Ernestinovo nije bila ni lijepa ni plodna kao danas. Bila je prekrivena velikom močvarom, koju su doseljenici, predvođeni Hermanom Eisnerom i Juliom Kleinom, isušili i pretvorili u plodno tlo. Iako su marljivo radili u poljima i zajedno gradili svoje kuće, pratile su ih mnoge nedaće - navodi Junušić i nastavlja.
- Prve godine izlila se susjedna močvara i uništila njihove usjeve, no uspjeli su prezimiti zahvaljujući bogatom ulovu ribe u toj istoj močvari. Druge godine, u proljeće, iskopali su mnoštvo kanala i tako isušili i preostalu močvaru, te ponovno posijali usjeve. Tada su im usjeve uništile velike vrućine. Bez izvora hrane, prijetila im je glad. Ipak, nisu se predavali. Herman je otišao u Osijek i nakon tri dana vratio se s trojim kolima hrane koju su mu Osječani nesebično dali - navodi načelnica.
U to je vrijeme u Osijeku vladala kolera. Julijeva žena Ernestina željela je pomoći bolesnima i zahvaliti Osječanima na njihovoj pomoći. Unatoč protivljenju svoga supruga, čvrsto je odlučila i otišla u Osijek. Međutim, bolest se ubrzo proširila i među doseljenike.
- Oni su otišli po Ernestinu da im pomogne. Po povratku sve bolesne primila je u svoju kuću i brižno ih njegovala. Kako bi osigurala dovoljno lijekova, prvo je prodala sav svoj nakit i haljine, a zatim se i zadužila u Osijeku. Unatoč svim naporima, bolest se nastavila širiti, a i sama je Ernestina teško oboljela. U selu je zavladala velika tuga. Na sreću svih mještana, bolest se postupno povukla, a i Ernestina je ozdravila. U znak velike zahvalnosti za sve što je učinila, mjesto su nazvali Ernestinenhof – Ernestinin dvor, a poslije Ernestinovo. Usprkos mnogobrojnim nedaćama koje su ga pratile, Ernestinovo se, zahvaljujući trudu, radu i nadi koja nikada nije napustila njegove stanovnike, iz pustog močvarnog zemljišta pretvorilo u predivno mjesto - mjesto poželjnog življenja - navodi Junušić.
