Dok se profesionalne motoutrke sve više okreću tehnologiji, sponzorima i marketingu, u Hrvatskoj postoji pokret koji zadržava duh pravog entuzijazma, mehaničarske strasti i old school natjecanja. Riječ je o AML-u – Amaterskoj moto ligi, zajednici zaljubljenika u motore marke Tomos, koja već godinama organizira amaterske utrke na stazama diljem zemlje.

AML je druženje s elementima natjecanja

AML nije klasična liga s licencama, pravilnicima na sto stranica i profesionalnim timovima. Riječ je o "druženju s elementima natjecanja", kako stoji i u službenom pravilniku. Organiziran iz čiste ljubavi prema mopedima, AML okuplja vozače, mehaničare i obitelji koje vikende provode na karting-stazama diljem Hrvatske i Slovenije – od Splita i Vinkovaca do Šmrike, Botova, Novog Marofa i Lendave.

AML potiče druženje, dijeljenje znanja i podršku među natjecateljima, a mnogi sudionici surađuju čak i tijekom utrka, posuđuju dijelove, alat i dijele savjete. Postoje razne klase u kojima se natjecatelji mogu utrkivati: Junior klasa, Automatic Serija, Automatic Kit, Tomos APN/Tomos 18 mm, Tomos OPEN, Standard Automatika & APN i Endurance klasa.

Pravila su jednostavna, sudjelovati mogu osobe starije od 18 godina, a mlađi moraju imati ovjerenu izjavu roditelja ili skrbnika. Djeca mlađa od 14 godina mogu nastupati isključivo u juniorskoj klasi. Svaki natjecatelj može voziti dvije klase s različitim motorima i još jednu izvan konkurencije.

Svi su sudionici dužni potpisati izjavu o nastupanju na vlastitu odgovornost, a organizator preporučuje i osobno osiguranje. AML posebno inzistira na sigurnosti, nitko ne smije izići na stazu bez propisane zaštitne opreme. Ona uključuje integralnu ili cross kacigu s bradnom zaštitom, jaknu i hlače s protektorima, zaštitne rukavice te visoke čizme koje prekrivaju gležanj.

Među desecima zaljubljenika u Tomose posebno se ističe Bruno Medić iz Osijeka, mladić koji se u AML zaljubio još kao klinac, a danas se utrkuje iz čiste strasti i ljubavi. Njegova priča savršeno utjelovljuje duh ove amaterske, ali srcem velike lige.

“Sjećam se da sam došao na crvenom Tomosu, svi su mi rekli da je to motor za izložbu, ne za utrku. Tada sam shvatio da ovamo ne dolaziš s najljepšim, nego s najpouzdanijim motorom", rekao je Bruno u uvodu ove Priče s gradske duplerice.

“Počeo sam se utrkivati u osmom razredu, u Junior klasi, koja je namijenjena mlađima od 18. Sad vozim u Automatic Seriji, jer imam više od 18 godina. Prvi put kad sam došao na utrku, došao sam na crvenom Tomosu – odmah su mi rekli da je to primjerak za vitrinu i da bi bila šteta utrkivati se na njemu. Tada sam krenuo izrađivati svoj motor, do 60 kubika, kako pravila nalažu. Danas postoje još preciznije restrikcije, sve piše u pravilniku i dostupno je svima", nastavio je.

“Automatic Serija mi je super jer se svi 'igraju' s motorima. Bitno je znati sklepati svoj motor, a nitko nikoga ne gnjavi – naglasak je na zabavi i druženju. Koriste se elektronska paljenja, ja, recimo, imam dva sportska kvačila, i ništa na tim motorima nije baš standardno. Tomosovi moraju biti samo blokovi, rama i kotači. Sve ostalo možeš prilagođavati. Paljenje je po izboru, auspuh može biti ručni rad. Ljudi znaju složiti prava čuda. No ponekad i to ne pomogne – neki prerade sve što se može, a motor im ipak ne izdrži cijelu utrku", otkriva.

Samo gušti, bez zarade

Organizatori uvelike nastoje privući nove zaljubljenike, iako, ponovimo, ovo je natjecanje koje se organizira isključivo iz ljubavi prema sportu. Najbolji je primjer novonastala klasa Standard. "Novost su i Standard klase (Automatik i APN). Tu je naglasak na pristupačnosti – da se motor ne mora puno prerađivati, da sve ostane jednostavno. Dopušteni su motori do 50 ccm, a svrha je privući početnike i ljude koji ne žele (ili ne mogu) previše ulagati. Ako nemaš iskustva, Standard klasa je idealna za početak", rekao je.

U Srbiji se pak održavaju utrke izdržljivosti koje traju 24 sata, nešto slično Le Mansu, ali puno pristupačnije. Prvi je pokušaj takvog formata u Hrvatskoj zabilježen 30. lipnja 2024. u Virovitici, gdje je održana utrka "8 sati AML-a VTC". Iako brojke ne zvuče jednako impresivno, riječ je o važnom iskoraku za domaću moto scenu, koji budi određeni optimizam.

Da je AML uistinu zajednica temeljena na strasti i zajedništvu, dokazuje i način organizacije: "Dogovori oko utrka uglavnom se vode preko Facebook grupe i nakon utrka, kad smo svi na okupu. Pazimo da se termini ne preklapaju s Prvenstvom Hrvatske, ali, realno, to je potpuno drukčija razina od naše. Mi vozimo iz strasti i ljubavi prema sportu, a ne zbog rezultata", poručio je Bruno. "Kad dođeš na stazu, platiš 40 eura za najam i još pet eura kotizacije za AML. Taj iznos ide osobi koja organizira – ona pali štopericu, maše zastavom, prati poredak... Ovdje nema zarade, sve se radi iz gušta", dodao je.

“Najčešće vozimo na karting stazama, ali one koje su na otvorenom, jer su u zatvorenim garažama staze preskliske i premale, svi bi padali. Format se utrkivanja temelji na bodovanju, takozvanom MotoGP sustavu. Vozači se boduju ovako: 25 – 20 – 16 – 13 – 11 – 10 – 9 – ... – 1 (za prvih 15 mjesta). Ako netko završi više od 50 % utrke, ali ne dođe do cilja, dobiva pola bodova. Sezona se sastoji od šest do sedam utrka, ovisno o organizaciji, i traje od travnja do listopada", nastavio je.

Na pitanje o stazama i infrastrukturi Bruno je realan: "Vozimo na stazama diljem Hrvatske i Slovenije, primjerice u Botovu, Belici, Novom Marofu, Krški, Lendavi, Šmriki i Ludoj Babi. Nažalost, Hrvatska je dosta slaba što se tiče infrastrukture. Vinkovci su, recimo, imali 'stazu', točnije tehnički poligon, ali zbog pritužbi taj projekt nije bio dugoročno održiv. Kad vozimo npr. u Virovitici, motore tovarimo u prikolicu i sve se odvija u jednom danu. Krenemo u 6 ili 7 sati, stignemo oko 9, treninzi traju do 12, zatim su utrke, i onda se vraćamo kući."

U Osijeku nema staze

Bruno dodaje kako je nedostatak staza veliki problem u Osijeku: "Postoje i vozači koji dolaze dan ranije, najčešće Slovenci, pa stignu više trenirati. Nama su te lokacije ponekad ipak malo predaleke. Nismo, recimo, nikad išli na Ludu Babu upravo zbog udaljenosti. U Osijeku je veliki problem to što nema niti jedne staze, iako su se utrke vozile tamo još 90-ih."

Iako ovo radi iz ljubavi, Bruno je imao sezonu iz snova. "Sezonu 2022. posebno pamtim. Vozio sam svih sedam utrka, bio sam u Virovitici, Novom Marofu, pa čak i na Šmriki. Tamo sam imao sreće jer mi se poklopilo s natjecanjem iz gimnastike, bio sam na državnom u Zagrebu, završio prvi, otišao na more, posudio motor od frenda, odvezao utrku i završio četvrti. Bitno je skupljati bodove, jer se često ne zna tko će biti prvak sve do zadnje utrke. Te sam godine dao sve od sebe, motor je bio odličan, utrkivao sam se s najboljima i na kraju postao prvak. Pobijedio sam u Belici i Botovu, a na ostalim sam utrkama, jednostavno, gledao da dođem do cilja i uzmem bodove."

AML drži do sigurnosti, to je jasno svima koji su se odlučili za bilo kakav pothvat u ovom sportu. Pravilnik također vozačima ne dopušta da se natječu ako nisu adekvatno obučeni i ako nisu sigurni. No, kako to obično biva u motosportovima, vozači su suočeni s granicama. Svaki krug testiranje je granica, vlastitih i motora, a Bruno je imao nekoliko takvih situacija. "Padova je bilo, najviše na početku. Vozio sam u trapericama i jakni, pao i poderao cijelu ruku. Tad smo odlučili da trebamo opremu. Danas imam kombinezon, čizme, rukavice, štitnike… Kaciga je uvijek bila obvezna. Istina, ne vozimo velikim brzinama, najviše što sam izvukao bilo je 90 km/h, ali kad vidim druge koji na ravnici lete preko 250, shvatim koliko smo zapravo sigurni."

Za kraj, Bruno je odlučio podijeliti jednu anegdotu: "Jednu utrku u Virovitici posebno pamtim. Imao sam troboj s dvojicom drugih vozača i, iskreno, mislio sam da nemam šanse. Na startu jednom od njih padne korman kad je dao gas. Ostali smo nas dvojica. Drugi je imao puno bolji motor i bio je brži, ali u prvom mu krugu pukne sajla gasa. I ja, s najslabijim motorom, završim prvi! To je AML, ponekad ti sreća, trud i upornost donesu više od konjskih snaga i dobro sklepanog motora."