Osječka tvrtka ortopedske tehnike OTOS, u kojoj radim već godinama, surađuje s velikom internacionalnom kompanijom za proizvodnju ortopedskih pomagala ALLARD Int., koja potječe iz Švedske, a ima pogone i u Danskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u. Tako su mnoga vrhunska pomagala iz ALLARD-a uvrštena na listu pomagala na teret HZZO-a za naše osiguranike, a prije desetak godina naročito smo intenzivno zajedno sa Šveđanima radili na uvrštavanju u Pravilnik HZZO-a ortoze za hod kod djece s cerebralnom paralizom i povišenim tonusom mišića nogu.

Poziv za kongres

Riječ je o relativno rijetko korištenoj ortozi zbog uske grupe korisnika za koje je prikladna, za koju sam prije nekoliko godina provela istraživanje o korištenju u djece u našoj županiji. Moj je rad potvrdio efikasnost ortoze i objavljen je u indeksiranom medicinskom časopisu u Hrvatskoj. Šveđani su se tome razveselili jer još nije postojao publicirani rad koji potvrđuje efikasnost ortoze. Predložili su da rad pošaljem na svjetski kongres ortopedske tehnike OTWorld u Lepzig 2019. i – gle čuda – rad s mojih deset korisnika prihvaćen je za usmenu prezentaciju! Nažalost, tad je nastupila korona i cijeli se program događaja prilično razvodnio. Godine 2024. došlo je vrijeme da se nove generacije mladih zdravstvenih djelatnika upoznaju s tim i drugim ortopedskim pomagalima, te su naši suradnici iz Švedske, nakon jednog stručnog skupa u Zagrebu, predložili da prijavim rad na kongres I.S.P.O. (Međunarodna udruga za protetiku i ortotiku) koji se u lipnju 2025. održava u Stockholmu – ni manje ni više nego svjetski kongres. OTWorld Leipzig više je posvećen proizvodnji ortopedskih pomagala, dakle tehnici, a I.S.P.O. znanstvenim postignućima u primjeni ortopedskih pomagala, iako oba skupa imaju i izložbeni i kongresni dio te brojne radionice s praktičnom primjenom pomagala. Zapravo me ovaj put nije iznenadilo što je rad prihvaćen i za svjetski kongres I.S.P.O. 2025. – do tada sam već naučila da postoji malo publiciranih istraživanja o efikasnosti primjene ortopedskih pomagala u djece.

Naši su nam suradnici iz Švedske pomogli rezervirajući hotel u središtu Stockholma te smo mlađa kolegica koja je vrsna u engleskom i korištenju svih internetskih alata u svakodnevnom životu, moja suprug, koji ne govori ni jedan strani jezik, i ja, koja se snalazim u engleskom i njemačkom, otputovali u Švedsku – zemlju gdje gotovo svi govore, osim švedskog, i engleski. Imali smo opcije putovanja avionom s velikih aerodroma u okruženju, jer iz Osijeka ne postoji direktan let. Najprikladniji nam je bio let niskobudžetnom kompanijom iz Budimpešte, u koju smo se vratili drugom, također niskobudžetnom, kompanijom i povratna je karta stajala oko 80 eura. Sam se put, naravno, odužio – planirali smo za svaku sigurnost tri sata vožnje do Budimpešte, gdje smo ostavili auto na čuvanom i ograđenom parkiralištu u jednom od naselja u blizini aerodroma. Cijeli je biznis vrlo uhodan. Sve dogovorite preko interneta, dovezete auto na parking, njihov vas vozač odveze na vaš terminal na aerodrom u Budimpešti, a kad doletite natrag, pokupi vas na dogovorenom mjestu na kojem vas je i ostavio. Naš je auto bio na tom parkingu od nedjelje poslijepodne do ponoći u srijedu na četvrtak, sve je funkcioniralo savršeno i cijela je usluga stajala oko 17 eura. Višestruko jeftinije nego da smo ostavili automobil nekoliko dana na aerodromskom parkiralištu.

Dobro je znati...

Na aeredrom smo stigli tri sata prije leta. Let je, uobičajeno, kasnio (traje nešto duže od dva sata) i u Stockholm smo došli oko 21.30. Dakle, desetak sati putovanja iz Osijeka. Još je bio dan. Zapravo, dan je bio i cijelu noć – stigli smo u ljetno doba, uoči njihova vjerojatno najvećeg praznika Midsommera, koji se zbiva između 20. i 26. lipnja, označava početak ljetnog solsticija, najduljeg dana u godini, a obilježavaju ga pjesma i ples, cvjetni vjenčići i podizanje tradicionalnog stupa – mene je podsjetilo na običaj podizanja majpana u Slavoniji i Baranji. U Švedskoj tijekom ljeta nema mraka noću – zato svi imaju tamne zastore na prozorima i glume da je vani mrak da bi mogli spavati. Taksi dogovoren unaprijed došao je po nas unatoč kašnjenju aviona - do Stockholma smo se vozili gotovo 45 minuta. Najprije nam je bilo neobično, vidimo da je zapravo kasno, a vani je svijetlo i ljudi šeću, voze bicikl i druže se. Postoji mogućnost i vožnje prigradskim vlakom, koji je puno jeftiniji (taksi nas je stajao oko 70 eura). Odmah smo vidjeli da je Švedska zemlja zelenih šuma i električnih automobila, koji gotovo bešumno klize cestama.

Naš se hotel Rival nalazi kilometar od najstrožeg centra Stockholma, nasuprot prekrasnom parku i vodoskoku – sve smo to lijepo vidjeli usprkos kasnim satima. Soba je mala, ali opremljena glačalom, fenom i ventilatorom (nema klima-uređaja, jer u Švedskoj nema potrebe za tim). Jako mi se sviđa što je pokraj naše sobe na katu cafe-kutak, u kojem si sami možemo besplatno pripremiti više vrsta kave iz aparata ili čaj, a nude nam i voće i kekse. Svi su u hotelu savršeno ljubazni. Oko nas vidimo puno različitih fizionomija i boja kože ljudi koji su došli u Švedsku u potrazi za boljim životom, na što se mi u Hrvatskoj tek navikavamo. Navlačimo tamne zastore na prozore i padamo u san.

Ujutro, nakon izvanrednog doručka (osim uobičajene ponude isprobavamo neke švedske specijalitete, primjerice švedske palačinke, prženu rajčicu i druge delicije), odlučujemo da nam se nikamo ne žuri, i nakon što je prestala jutarnja kišica, polako javnim prijevozom krećemo prema kongresnoj dvorani. U Stockholmu vozi gradski vlak, podzemna željeznica, tramvaj, trajekt i autobus. Moja je kolegica sve istražila unaprijed i ima vozni red svih vrsta prijevoza u mobitelu, moj muž odmah pronalazi orijentir u prostoru i napušta nas zbog uživanja u šetnji, a ja se prepuštam blagodati zrelije dobi i bez ikakvog intelektualnog napora slijedim mladu kolegicu koja nas je bez problema dovela u kongresnu dvoranu udaljenu nekoliko kilometara.

U Švedskoj gotovo da nema gotovinskog plaćanja, sve se plaća karticom, beskontaktno, te se nismo zamarali mijenjanem eura u švedske krune. Cijenu u krunama potrebno je podijeliti s 11 i otprilike dobijemo iznos u eurima. Na više su nas mjesta pitali želimo li printani račun za kupljenu robu - naravno da želimo, mi smo iz Hrvatske, u kojoj se plaća kazna ako ne uzmeš račun! U slastičarnici pokraj našeg hotela čak stoji natpis da nije moguće platiti gotovinom i nemaju mogućnost izdavanja printanog računa – Ako baš želite, možemo vam ga poslati na e-mail – ali nismo baš toliko željeli. Vožnja vlakom u jednom smjeru stoji oko četiri eura, samo sam prislonila svoju karticu transakcijskog računa na skener na ulazu na peron (kao u stranim filmovima)! Ne smijem zanemariti ni bankovne naknade za promjenu valute, koje mogu biti prilične (npr. na aerodromu u Budimpešti platila sam najobičnija tri prazna kroasana oko 7,5 eura, a s računa mi je skinuto više od 9 eura – famozna bankovna naknada!). Golema kugla sladoleda, koja se može podijeliti na dva okusa, stoji oko 5 eura.

Kad smo pokušali jesti u jednom od više zgodnih restorana u okolici našeg hotela, iznenadilo nas je da rade uglavnom od 16 ili 17 sati – za vrijeme radnog vremena ostalih radnih ljudi ne rade jer nema posjetitelja, samo predvečer. Zato cijelo poslijepodne talentirani mladi ljudi muziciraju na ulici i uveseljevaju prolaznike. Našli smo simpatičan irski pub koji ipak radi cijeli dan, gdje smo burger s prilogom platili oko 18 eura, a isto je toliko stajao pohani svinjski odrezak s graškom i krumpirom. Kava je od 2,5 do eura, mineralna voda oko 3,5 eura, sokovi oko 4,5 eura, a pivo 33 dl oko 8 eura. Drugi smo dan večerali u popularnom Süd bistrou odrezak od tune s nekom vrstom kupusa, limetom i ljutim kikirikijem, bilo je malo šarf, ali vrlo ukusno, i to je stajalo oko 34 eura. Dakle, hrana nešto drukčija, ali ukusna.

Šveđani su jako pristojni

Šveđani nisu tako različiti od Hrvata: FIKA ili nešto kao naša pauza za kavu uz međuobrok je svetinja, snaps (od krumpira, rekao nam je naš švedski domaćin, zato što nisu imali obilje voća kao mi u Hrvatskoj) ili rakija lijek je za sve bolesti, a nije im stran ni običaj skidanja cipela prije ulaska u kuću domaćina kad su u gostima.

Umjesto betonskih prepreka - cvijeće

Nismo samo uživali – obišli smo svjetski sajam I.S.P.O. 2025. s mnogim novitetima na polju ortopedskih pomagala i bilo nam je drago vidjeti da mi u Osijeku ne zaostajemo mnogo za svjetskim dostignućima – naravno, uvijek je problem novac, ne možemo se mjeriti s mnogo bogatijim zemljama, ali s onim što imamo, radimo čuda. Mene je osobno od sve robotske tehnologije i 3D printanih pomagala impresionirala relativno jednostavna ortoza za ruku, kojoj je cilj spriječiti ili ublažiti tremor/trešnju ruke kod neuroloških bolesnika (dominantno kod Parkinsonove bolesti, multiple skleroze ili nakon moždanog udara, ali i kod svih vrsta tremora drugih uzroka) - često nismo svjesni kako je osoba bespomoćna kad ne može izvesti tako jednostavan pokret kao što je prinijeti žlicu ili vilicu s hranom ustima, ili otpiti gutljaj tekućine, a da pola ne prolije iz čaše.

Među 300 predavača iz cijelog svijeta i ja sam održala svoje predavanje o ispitivanju efikasnosti SWASH ortoze i moram reći da je na toj "dječjoj" sekciji dvorana bila puna slušača iz raznih država. Kako mi je to bilo prvi put da predajem na engleskom (ranije sam držala predavanje na njemačkom), bila sam zadovoljna da su me svi razumjeli! Svi su naši domaćini Šveđani došli odslušati moje predavanje i tijekom cijelog našeg boravka bili su izvanredna podrška. Nakon predavanja obišli smo prostore našeg domaćina, tvrtke ALLARDInt., koja u Švedskoj djeluje pod nazivom Camp Scandinavia, a nalazi se na najvišem katu bolnice u kojoj apartman za liječenje ima i švedska kraljevska obitelj. Zanimljivo je da je zgrada bila izgrađena za Olimpijske igre u Stockholmu 1912. godine i u njoj su bili smješteni sportaši olimpijci, a nakon toga je prenamijenjena u zdravstvenu ustanovu. Naši domaćini ondje imaju centar za rehablitaciju s desetak liječnika neurologa, fizioterepeuta i ortopedskih tehničara. Jako su ponosni na "školu hoda za neurološke bolesnike" koju ima jedino njihov odjel (uobičajenu školu hoda za osobe s amputacijom donjih ekstremiteta imaju sve druge ustanove) – rekla bih da su racionalni Šveđani jako dobro detektirali da neurološke bolesti izazivaju značajan invaliditet te da treba sve snage uprijeti ne bi li se neurološki pacijent što prije vratio u koliko-toliko normalan život. U bolničkom je dvorištu bio održan after party, na kojem smo počešćeni tradicionalnim švedskim jelom – mesnim okruglicama s pire krumpirom i brusnicom. Kako Šveđani jako paze za zaštitu okoliša, jelo nam je posluženo u kartonskim posudama, uz drveni pribor. Bolnica, kao i sve druge zgrade pokraj kojih smo prošli, ima savršeno sređenu fasadu, zapravo nigdje nisam vidjela oštećenu fasadu ili grafite, a sve je vrlo čisto, bez smeća na ulicama.

Šveđani su jako pristojni, možda na prvu nisu tako otvoreni kao mi, ali će vam vrlo rado pomoći ako zatražite pomoć i truditi se da vam olakšaju situaciju. Jedan primjer – na večeri s našim poslovnim partnerima iz Allarda, njihov je komercijalist, koji je sjedio pokraj mojeg supruga, cijelo vrijeme koristio Google translator da prevede na hrvatski ono što mu je želio ispričati. I cijelo su nam vrijeme naglašavali da imamo sreću s vremenom, jer je tek povremeno vrlo kratko padala kišica, uglavnom je bilo sunčano i krasnih 19 - 22 Celzijeva stupnja.

Poslovni smo dio obavili u dva dana, te nam je preostala srijeda da prošećemo Stockholmom – let smo imali u 21.55. Stvari smo ostavili u hotelu i polagano obišli najpoznatiji vidikovac u gradu. Nismo imali vremena za posjet brojnim muzejima (npr. Muzej ABBA, Nobelov muzej...), ovaj smo se put odlučili za obilazak grada brodom – postoji više različitih tura morem i kanalima koji presijecaju grad, kroz goleme prekrasne parkove i uz prekrasne velebne kuće. Nije čudo što je skandinavski način života, arhitektura i sve ostalo pojam današnjice. Nakon vožnje pridružili smo se brojnim Šveđanima koji su sjedili u kafiću uz rijeku i uživali u svojoj kavi i knjizi – običaj posvuda proširen u Stockholmu.

Iako smo se šetali kroz centar, nismo našli trgovinu suvenirima, famozne sam magnetiće za hladnjak našla tek na aerodromu i prilično su skupi – oko 9 eura komad. Ali nismo se mogli vratiti bez ičega, pa smo se odlučili i za poznate "Cinamon rolice", tradicionalni švedski slatkiš.

Provjerili smo cijenu dvokrevetne sobe u našem hotelu – noćenje i doručak za dvoje stoji oko 200 eura, ali nam je recepcionarka rekla kako je to ipak neka posebna cijena vezana uz kongres zbog kojeg smo došli, a s obzirom na to da je sve plaćeno unaprijed, nije nam htjela naplatiti sok koji smo uzeli iz mini bara u sobi. To još nisam doživjela u hotelu! Naravno, postoji mogućnost i puno povoljnijeg i puno skupljeg smještaja, ali odnos cijene i kvalitete čini mi se OK s obzirom na to da se radi o zemlji puno višeg standarda od našeg. Nismo baš imali prilike hodati po dućanima, ali naravno da sam uspjela ujuriti u butik pokraj našeg hotela – iako su Šveđanke sve vitke i visoke, začudno, svih pet haljina koje sam isprobala pristajale su mi savršeno i jedva sam na kraju odlučila da mi "treba" samo jedna koja je bila u rangu hrvatskih cijena. U drugom smo butiku odustali od kupaćeg kostima kojem je samo gornji dio koštao 200 eura - što je previše, previše je.

Bili smo upozoreni da izvan centra grada ima dosta kriminala i sukoba raznih bandi, ali da su u centru takvi sukobi rijetki – mi ih nismo vidjeli.

Na kraju su nam ostala krasna sjećanja, na grad svakako, ali ponajprije na Šveđane s kojima smo se družili tih dana, uz odluku da dođemo ponovno u Švedsku, ali ne poslovno i na više dana radi čistog uživanja. Nakon povratks smo razmijenili poruke i fotografije sa svim poslovnim prijateljima – ljubazni mi je vlasnik svjetske kompanije ALLARDInt. napisao u poruci zahvalu za moje predavanje, te da je posjetio Hvar prije puno godina i naučio da je "Zlatan", osim imena uspješnog nogometaša, također naziv izvanrednog crnog vina.

Ono što mi je bilo pomalo zabavno: napisala sam roman koji je objavljen 2017. godine – glavna je junakinja liječnica koja putuje na kongres u Stockholm... Dakle, moram dobro razmisliti kamo ću poslati junakinju svog trećeg romana koji (već godinama) pišem...