Neka se putovanja planiraju mjesecima i godinama unaprijed, neka pak tiho izrastaju i dozrijevaju iz pupoljaka neostvarenih želja, a neka nas magično zateknu kada ispadnu iz šarene kutijice iznenađenja i začaraju budućeg putnika svojim neodoljivim sjajem.

Radosno nestrpljenje

Naše je putovanje u York isklijalo iz neobičnog sjemena: saznali smo za gostovanje čuvenog Garyja Oldmana s Beckettovom monodramom "Krapp's Last Tape" u engleskom Kraljevskom kazalištu u Yorku.

Odluci da se putuje u York presudila je nedavna Oldmanova izjava: "Imao sam zavidnu karijeru, ali karijere jenjavaju, a imam i druge stvari koje me zanimaju izvan glume. Kad si mlad, misliš da ćeš sve stići..., a onda godine prođu. Imam 67 godina, 70 je pred vratima; ne želim biti aktivan kad budem imao 80. Bio bih vrlo sretan, počašćen i privilegiran napustiti glumu kao Jackson Lamb", što je njegov lik u seriji "Slow Horses", čija će se peta i posljednja sezona početi emitirati u rujnu ove godine.

Ne događa se često da jedan takav glumac dolazi igrati u manji engleski grad, daleko od londonskih pozornica, i tako se – potaknut kratkom internetskom viješću o vjerojatno posljednjoj prilici da prvi i jedini put vidimo Oldmana uživo na teatarskoj sceni – počeo slagati naš putnički puzzle: klik na online-kupnju kazališnih ulaznica (bilo je najavljeno samo dvadeset izvedbi i posve su razgrabljene u dva dana; drugi je red do pozornice koštao 65 funti..., ali - jednom se živi!), pa avionskih karata: "Koji je aerodrom najbliži Yorku a da ima low-cost letove iz Zagreba ili Budimpešte?", pa namještanje slobodnih dana i vikenda ("Ako mi uzmeš dežurstvo u četvrtak, ja ću tvoje iduće nedjelje."), malo istraživanja... i York se neočekivano prometnuo u destinaciju koju smo iščekivali s radosnim nestrpljenjem.

I to s pravom. Jer pokazalo se da nije samo Oldmanov nastup bio atrakcija vrijedna putovanja u sjevernoengleski Yorkshire: York je grad koji bez napora, brzo i vrlo lako preuzima glavnu ulogu u putovanju, pa posjetitelj već na prvi pogled shvati da je kazališna predstava samo dobrodošao povod za let u Manchester (povratna aviokarta: 72 eura), iz kojega smo se vlakom uputili u Yorkshire - srce srednjovjekovne Engleske.

Iz aviona na vlak

Putovanje vlakom iz mančesterske zračne luke do Yorka traje otprilike sat i pol, a željeznica nije samo praktična i udobna veza za avioputnike iz Hrvatske nego izvorno i autohtono britansko iskustvo: vlakovi su poslovično točni, čisti i udobni, prozori veliki, a pruga se provlači kroz tipične engleske krajolike - valovite zelene brežuljke koji izgledaju kao prepoznatljivi wallpaper Windowsa XP, uređene farme s kamenim ogradama što zatvaraju polja prošarana ovcama, sitna sela čija su pročelja od sive cigle bibisijevski dokumentaristički bezvremenska. Povremeno se u daljini ukažu i obrisi starih crkvenih tornjeva, a u prolazu bljesnu kratki pogledi na riječne mostove i kanale.

Posebnu čar tim vožnjama daju i same željezničke postaje – mnoge od njih, uključujući i glavne postaje, u Manchesteru i Yorku, izgledaju kao savršeno očuvani viktorijanski muzejski eksponati iz zlatnog doba engleskih željeznica: pročelja od pečene opeke i sivog kamena, peroni natkriveni visokim željeznim svodovima pod kojima otkucavaju starinski satovi s kazaljkama, okviri šaltera rezbareni u prastaroj hrastovini, originalne natpisne ploče... Kao da ste se našli usred scenografije britanskih TV serija. Postaja u Yorku, sagrađena još u 19. stoljeću, premda je svakodnevno živahna i osuvremenjeno funkcionalna, ostavlja dojam kao da je zamrznuta u vremenu.

Cijene povratnih karata za vlak na relaciji Manchester – York variraju ovisno o terminu i načinu kupnje. Najčešće se kreću od 30 do 60 funti za standardnu ekonomsku klasu, a uz raniju rezervaciju moguće su i promotivne cijene, povoljnije za desetak funti, što smo i iskoristili pri online kupnji i rezervaciji. Polazna je postaja željeznice na samom mančesterskom aerodromu, a u Yorku je smještena neposredno uz rub srednjovjekovne gradske jezgre, tako da smo prošetali dvaput po desetak minuta i uopće nije bilo potrebe za taksijem.

Ne prodaju spektakle

York je nevelik čak i za hrvatske standarde. Povrh toga, ostavlja dojam da se uopće ne trudi biti veći, luđi ili blještaviji nego što jest. On je star i dostojanstven povijesni grad, toliko smireno siguran u vlastiti značaj da mu nisu potrebni prenapuhani i šareni turistički trikovi. Njegova se povijest broji u tisućama godina, od rimskog Eboracuma, preko Vikinga, koji su ga prozvali Jorvik, pa do normanskih vladara, srednjovjekovnih kraljeva i svih generacija koje su ostavile trag u njegovim kamenim ulicama.

Gotovo je karikaturalno šarmantna jezgra grada, prava pozornica za laganu, ležernu šetnju. Kamena pročelja, uske ulice, drvene kućice koje se nagnute naginju jedna prema drugoj, kafići, antikvarijati, pubovi – sve to tvori skladnu cjelinu u kojoj se lako izgubiti, ali i rado pronaći se. Dominantni je orijentir svakako York Minster, jedna od najvećih gotičkih katedrala sjeverne Europe.

Njezina grandiozna konstrukcija izaziva istinsko divljenje. Kamenorezi, vitraji, monumentalni svodovi – sve to djeluje kao srednjovjekovni inženjerski trijumf. Teško je ne zapitati se kako su prije sedam stoljeća, bez današnje tehnologije, uspjeli izgraditi takvo arhitektonsko čudo. Ulazak u katedralu se naplaćuje, osnovna karta za obilazak košta ne baš zanemarivih 17 funti, a uz doplatu je moguće popeti se na tornjeve i s njih dobiti spektakularan panoramski pogled na grad.

Posebno mjesto zauzimaju muzeji posvećeni vikinškoj prošlosti. Najpoznatiji među njima, Jorvik Viking Centre, omogućuje posjetiteljima da kroz rekonstruirane ulice, originalne predmete i multimedijalne prikaze dožive Vikinge, koji su tim gradom vladali prije više od tisuću godina. Osim njega postoji i nekoliko manjih, ali vrlo zanimljivih izložbi koje oživljavaju vikinšku epohu, s dovoljno arheologije, legende i zanimljivosti da zadovolje i ozbiljne znatiželjnike i obitelji s djecom.

Smještaj i praktične sitnice

Tražeći smještaj nekoliko mjeseci unaprijed, uvidjeli smo da York nudi širok i raznolik raspon smještajnih mogućnosti za sve vrste putnika i budžeta. Luksuzni hoteli u profinjeno restauriranim zgradama unutar stare jezgre, s pogledom na katedralu ili u neposrednoj blizini The Shamblesa, često imaju cijene od 150 do 250 funti po noćenju, a doručak se u takvim objektima najčešće naplaćuje dodatnih od 15 do 20 funti po osobi. Za one koji žele udobnost bez britanske imperijalne raskoši, u krugu od deset do petnaest minuta laganog hoda od centra grada moguće je naći vrlo solidan privatni smještaj, manja prenoćišta i boutique-hotele po cijenama od 80 do 120 funti za noćenje s uključenim doručkom.

Posebno su popularne guesthouses, gostinjske kuće u restauriranim viktorijanskim zgradama, koje nerijetko krase visoki prozori s teškim zavjesama, kamini od lijevanog željeza i originalni drveni podovi koji simpatično škripuckaju pod koracima. U njima se doručak često poslužuje u rustikalnim blagovaonicama s pogledom na cvjetne vrtove, uz klasične full English doručke s jajima, grahom, crnim pudingom (krvavica, a ne slastica!), kobasicama, šunkom i tostom, a domaćini nerijetko svojim gostima nude i svježe ispečene scones (engleska čajna peciva, nalik na male, rahle pogačice) i domaću marmeladu. Te gostinjske kuće, cjenovno povoljnije od luksuznih hotela, pružaju autentičan ugođaj boravka u srcu sjeverne Engleske, istovremeno dovoljno komforne da zadovolje i nešto zahtjevnije goste.

Grad je iznimno prijateljski orijentiran prema pješacima – u staroj je gradskoj jezgri i bližoj okolici sve bitno dostupno "na nogama", pa gradski prijevoz gotovo da nije potreban ako je smještaj u blizini.

York je jedan od onih gradova kojemu dobro pristaju sve vremenske varijante. Lagana kiša, oblačno nebo, sunčana razdoblja s modrim nebom bez oblačka – sve mu daje dodatni šarm. Temperature su u proljeće i ranu jesen vrlo ugodne za šetnje (10 - 18 °C), a ljeta su blaga, bez nesnosnih vrućina.

Krappova posljednja vrpca

Ne, nismo zaboravili ono zbog čega smo se uputili u York. Gary Oldman debitirao je na kazališnoj sceni upravo u Kraljevskom kazalištu Yorka (York Theatre Royal) 1979. godine. Tako je monodramom "Krappova posljednja vrpca" na simboličan način zatvorio puni krug svoje kazališne karijere: ulogom ostarjelog i usamljenog neostvarenog pisca koji na svoj 69. rođendan ritualno preslušava stare magnetofonske vrpce koje su mu prije trideset godina služile umjesto pisanog dnevnika. U tom se dijalogu s vlastitom prošlošću, ne bez ironije i prijezira, sa žaljenjem i čežnjom suočava s prošlim, neostvarenim i propuštenim stvarima u svojem životu.

Oldman je samostalno režirao, oblikovao scenografiju i izveo predstavu u kojoj se, okružen uspomenama, uranja i utapa u mračno sivilo beznađa i samoće, fascinantno balansirajući između suptilnog humora i tužnog beznađa, vješto se koristeći minimalističkim glumačkim alatima dok gradi atmosferu tišine i lomljive ranjivosti, pa publika doslovno osluškuje svaki njegov pokret i šapat. To što smo sjedili odmah do pozornice, u drugom redu, gotovo u fizičkom kontaktu s Oldmanom, zamalo da nas je učinilo izravnim sudionicima na sceni.

A za krunu savršene kazališne večeri, premda vidljivo iscrpljen intenzitetom izvedbe i emotivnim nabojem predstave, Oldman je našao snage i vremena da pri izlasku iz Kraljevskog teatra s osmijehom i puno strpljenja potpisuje programe i karte, fotografira se s gledateljima i uputi nekoliko toplih, ljubaznih riječi ("Oh, you came all the way from Croatia for this? Really? Thank you so much, that's very kind of you!") nama koji smo ovu predstavu doživjeli ne samo kao dojmljiv teatarski događaj nego i kao veliku dragu uspomenu.

Grad za višekratnu upotrebu

U konačnici, dok nakon nekoliko tjedana prebiremo svoje mentalne i emotivne dojmove s ovog putovanja, zaključili smo da nam je York ostavio dojam grada u kojem bismo vrlo lako i rado mogli provesti i više od planiranih nekoliko dana. Tih se dvjestotinjak tisuća stanovnika koje bilježi službena statistika gotovo i ne primjećuje: nigdje i nikada nema osjećaja gužve, užurbanosti ni napetosti. Povijesna je jezgra Yorka velika, a tako autohtono netaknuta i toliko kompaktna da ju se može višekratno obilaziti i uvijek otkriti neki novi detalj i zanimljivost.

Domaći – od konduktera u vlakovima, preko biljetera u kazalištu, barmena u pubovima i trgovaca u malim radnjama – svi su redom nenametljivo topli, ljubazni i prisni. Čak ni turisti nisu pretjerano vidljivi ni previše brojni i glasni.

U York se ne dolazi po spektakularne doživljaje i fizički aktivan, angažiran tip turizma. York nije grad za efektne razglednice snimljene s vidikovca poslovnih nebodera ni za žestoke adrenalinske sadržaje. On je destinacija za umjerene šetače, znatiželjnike, zaljubljenike u englesku povijest, arhitekturu, izvrsnu čokoladu, dobar čaj i još bolje pivo; grad koji ne uzbuđuje, nego smiruje, ali ostaje u toplom, živom sjećanju.