Ima samo 21 godinu, a živjela je u Njemačkoj, Kini, Sjedinjenim Američkim Državama, kratko i na Tajlandu, a sada se skrasila u - Osijeku. Kad bi se morala izjasniti što je, rekla bi - samo čovjek. Mia Teodora Miletić djevojka je koja vuče korijene iz Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine, a rođena je u Njemačkoj. Ondje se, govori nam, odmah po njezinu izgledu, imenu, temperamentu i naglasku vidi da nije Njemica. A ovdje joj pak kažu da nije ni Hrvatica. Ipak, ne smeta joj što nema neku čvrstu nacionalnu pripadnost jer ima mogućnost koju mnogi drugi nemaju, a to je da može reći da je iz više mjesta i zemalja odjednom.

Djetinjstvo u Šangaju

Rodila se u Mannheimu, a nakon nekoliko godina preselila se s obitelji u Kinu zbog očeva posla. Polovinu je svog školskog života provela u Šangaju, a kad je došlo vrijeme za povratak u Njemačku, prisjeća se da je plakala jer to nije željela. Cijelo je djetinjstvo provela u Kini i ondje joj je bilo, priznaje, fantastično.

“Puno ljudi ima pogrešno mišljenje i stereotipove o Kini, pogotovo u vezi sa sigurnosti i osobnom slobodom. Istina je da su posvuda kamere, ali bar sam se uvijek osjećala sigurno zbog toga. Najveća je razlika između Kine i Europe mentalitet. Iako je rad i posao svima bitan, smatram da su Europljanima novac i prestiž važniji nego Kinezima", Mia otkriva iskustva s drugog kraja svijeta.

U Kini je, bar dok je ona ondje živjela, promet bio katastrofalan. Ne poštuje se ni jedan prometni znak ili signal, a ako si stranac, teško da ćeš dobiti vozačku dozvolu. Zato je njezina obitelj imala privatnog vozača, a Mia otkriva kako je to u Kini posve normalno i Kinezi tako zarađuju na strancima.

U vrijeme COVID-a Mia je godinu dana živjela u Kentuckyju, u SAD-u. Onamo je došla prilikom razmjene učenika i priznaje da se bojala kako će se snaći. "Inače sam gradsko dijete, tada sam prvi put bila na selu. Pitala sam se hoću li izdržati, jer prvi susjed živi dva kilometra dalje, a oko mene su samo domaće životinje", prisjeća se Mia i dodaje kako joj je zapravo bilo odlično, pa ovog ljeta planira posjetiti obitelj kod koje je živjela. Činjenica da je već proputovala dosta svijeta pomogla joj je da se posvuda snađe. Otkrila je ponešto i o Amerikancima.

“Često vidimo filmove i serije o srednjim školama i općenito o životu u SAD-u – sve je tako kao na ekranu. I kako se ponašaju, i kako izgledaju zgrade, i kako oružje nose posvuda sa sobom. Nekad smo znali ići na pucanje kao aktivnost. To je ondje običaj. Ne smije se piti alkohol do 21. godine, a prvi auto dobiješ s 15 godina. Uđeš u trgovinu, vidiš hranu, lubenica, kruh, keksi... i onda pokraj toga pištolji. U katalozima trgovina na akciji zna biti oružje. Suzavac i elektrošokere prodaju na blagajni", prisjeća se Mia. Normalno je da i u vrijeme mise jedan čovjek stoji ispred crkve i pazi da netko ne bi ušao s pištoljem. Unatoč svemu, većinu se vremena u SAD-u osjećala sigurno.

GOJKO MITIĆ

Govori pet jezika

Nekoliko je mjeseci Mia provela na Tajlandu, a posjetila je i Australiju. To što je bila u mnogim gradovima i državama omogućilo joj je da upozna različite mentalitete te vidi svijet iz šire perspektive. Smatra da je mješavina svih kultura imala samo pozitivan utjecaj na nju. Govori pet jezika – hrvatski, njemački, engleski, francuski i kineski te malo španjolskog. "Jedina je mana tolikog seljenja bila to što sam znala da ću, nakon što upoznam nove prijatelje, ubrzo opet morati otići i upoznati druge", ističe.

Proputovala je mnogo zemalja, a kako to da sada živi u Osijeku? Kao djevojčica priželjkivala je biti novinarka, odvjetnica, astronautkinja, ali medicina je ipak pobijedila. Za školovanja u Njemačkoj odradila je praksu u bolnici i nazočila operaciji. "Sjećam se jedne smiješne situacije. Liječnici su mislili da sam Njemica i odjednom sam čula kako komentiraju na hrvatskom: - Ova mala nije ni trepnula, toliko su joj interesantne operacije. Kad sam shvatila da i oni vide koliko me to zanima, znala sam da je to - to", odlučna je.

Preko interneta doznala je za program studija medicine na njemačkom jeziku u Osijeku. Već je poznavala Osijek jer joj je baka dugo živjela u Vukovaru, pa je tako samo nekoliko tjedana nakon mature već bila u gradu na Dravi. Ona je tek treća generacija studenata na tom studijskom programu, a za sebe kaže kako je bila sigurna da u Njemačkoj ne želi studirati.

“Ovdje nas na godini ima 20-ak, puno je opuštenije, kao mala smo obitelj. U KBC-u smo baš kao i drugi studenti medicine, dijelimo profesore i asistente, samo je naš smjer na njemačkom", objašnjava Mia i dodaje da prvih pet semestara studiraju u Osijeku, nakon čega se vraćaju u Njemačku odraditi praktični dio u bolnici, a onda se opet vraćaju u Osijek radi pisanja diplomskog rada i polaganja nekoliko posljednjih kolegija. Ipak, ona se nada kako se neće morati vratiti u Njemačku. Naime, u Osijeku joj je toliko lijepo da se želi prebaciti na redoviti studij medicine s hrvatskim studentima i ostati ovdje.

Ne želim iz Osijeka

“Obožavam život u Osijeku. Ovdje sam našla mir. To je do ljudi, jer su tako opušteni, imaju veliko srce, otvoreni su, iskreni, pošteni. Ljudi rade, čuvaju posao i znaju da je on važan, ali znaju da posao nije sve u životu. U Njemačkoj nije tako, svi su hladni i nisu toliko društveni. Ondje se definitivno bolje zarađuje nego ovdje, no i ovdje se može kvalitetno živjeti. Svatko za sebe mora odlučiti što mu je važnije, pristojan i opušten život ili mnogo novca i stres", mišljenja je Mia.

Već je po dolasku imala prednost jer poznaje našu kulturu i jezik. Tek kad je došla, shvatila je koliko u sebi ima hrvatskog temperamenta. U Osijeku je od listopada 2023., a dosad je samo jednom otišla u Njemačku. Ne voli ići jer, kako kaže, to nije zemlja za nju. Zato njezina obitelj češće dolazi k njoj u posjet.

Njezini su kolege s medicine na njemačkom doživjeli puno veći šok došavši u Osijek. U početku su bili strogi i ubrzani, no Mia je primijetila da su se već opustili i uvelike prilagodili mentalitetu ove sredine. "Nisu bili naviknuti na to da se već ujutro u 8 sjedi u kafiću, no sad su počeli i sami ujutro slati poruke s upitom hoćemo li se naći u kafiću. Čudno im je bilo i to što se u kafićima puši. Obožavaju ovdašnju hranu i puno mesa, a nakon izlaska obvezno se jede burek. Počeli su učiti hrvatski i dobro im ide, sad već sami znaju naručiti ručak u menzi ili otići u trgovinu", tvrdi Mia.

Pozitivno ju je iznenadilo koliko Hrvata govori njemački, zbog toga s kolegama mora paziti što priča jer, kaže smijući se, već se dogodilo nekoliko neugodnih situacija zbog toga. Mladi Hrvati savršeno govore engleski, što u Njemačkoj, tvrdi Mia, nije slučaj. Njezini su prijatelji iz Njemačke, standardno, prvo naučili psovati na hrvatskom, a potom i nazive rakija, poput medica, šljivovica, travarica i slično.

Osijek je Miji fantastičan. Četvrti je veliki grad u Hrvatskoj, ali svatko zna svakog, a ipak ima svoju privatnost. Sviđaju joj se i izlasci, kafići, način komunikacije ljudi, svi su, ističe, otvoreni jedni prema drugima. Obišla je svijet, ali toga, govori, nema na puno mjesta. Upravo zato nada se da će uspjeti ostati u Osijeku.