
Jedina je razlika među nama - ovisnicima - u tome tko je duže “čist”
Jedan smo drugom podrška, jedan drugoga guramo naprijed, konfrontiramo se, ispravljamo se, ne razgovaramo u rukavicama, ne umotavamo stvari u celofan
Milan Jukić 17 je godina bio u paklu ovisnosti, a danas je, i to već 20 godina, "čist" te kao terapeut operater svakodnevno pomaže drugima pronaći put prema slobodi. Posebnu borbu vodi s epidemijom ovisnosti o kocki – tihom pošasti koja razara obitelji, brakove i živote, a sve se češće skriva iza pametnih telefona i lažnih nada o brzom dobitku.
Pandemija kockanja
Kad je 2006. stigao u Osijek, Miki, kako ga zovu članovi grupe i njihove pratnje, bio je tek na početku najvažnije borbe u životu. Tada mu je terapeut bio Tomislav Mišetić, osnivač osječke udruge Ne-ovisnost i jedan od najzaslužnijih u borbi protiv svih vrsta ovisnosti u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji. Nakon gotovo dva desetljeća ovisnosti, došao je potražiti pomoć. Danas, dvadeset godina poslije, sâm pruža ruku spasa drugima. Radi u terapijskoj zajednici u Vrbici, gdje vodi grupe za ovisnike, posebno za one koji se bore s, kako kaže, "pandemijom kockanja".
- Kocka je postala veliki problem i tražili smo načine kako doći do tih ljudi, jer ne mogu svi ići u terapijsku zajednicu. Došli smo na ideju da osnujemo Klub liječenih ovisnika o kocki KLOK i već pet-šest godina radimo s osobama koje imaju problem s kockanjem, a posljednje dvije godine, svaki tjedan, vodim aktivno dvije grupe. Ukupno tridesetak ljudi, od kojih je sigurno 15, pa i 20 aktivnih ovisnika o kockanju", govori Jukić.
Prema njegovim iskustvima, rad s grupom pokazao se punim pogotkom - svi oni koji su ondje duže od godinu dana, apstiniraju, svi su "čisti".
Otkriva, s pandemijom COVID-19 krenula je i pandemija kockanja.
- Većina je s kockom intenzivno krenula kod kuće, na telefonu, dok je sve bilo zatvoreno. Malo njih ode u kasino, od ovih ovdje u KLOK-u možda samo troje, svi ostali kockaju telefonom online. Izgube novac, ali automatski dobiju pozajmicu telefonom i samo nastavljaju i nastavljaju - priča Jukić, napominjući kako je najvažniji prvi susret i razgovor s ovisnikom.
Kamatari prvi na redu
Njegovo je, kaže, da tu osobu dočeka kao čovjeka, bez osude, bez predrasuda i ičega takvog. Smatra da ako će ga on osuđivati, a došao je k njemu tražiti pomoć, od toga nema ništa.
- Zanima me na koji način kocka, je li to kladionica, online, kasino, zatim koliko duguje i komu duguje. Razmatramo dugove koji su prioritetni i koji se moraju vratiti. Ako smo dužni kamataru, nekome tko će nam polomiti noge, njemu moramo vratiti dug, a ove se pozajmice i krediti vraćaju postupno. To tako radimo - objašnjava napominjući da svaki ovisnik kaže da mora vratiti dug, no to je, upozorava, samo izgovor da nastave dalje.
Zato na grupe dolaze i "pratnje" – majke, supruge, partneri. Bitno mu je da obitelj sudjeluje u tome svemu jer bez nje to ide jako teško.
- Ovo je jedino mjesto gdje oni jedni drugoga razumiju i gdje mogu iskreno podijeliti svoje emocije. Zbog čega to rade, što ih muči. Sama je grupa grupa samopodrške i samopomoći gdje smo svi isti, gdje nema nekakvih razlika. Jedina je razlika između nas - ovisnika - u toj grupi u tome tko je duže "čist". Druge razlike nema, jedan smo drugom podrška, jedan drugoga guramo naprijed, konfrontiramo se, ispravljamo se, ne razgovaramo u rukavicama, ne umotavamo stvari u celofan, nego onako kako je, zdravo seljački, pravo u glavu. Nekada čak i treba biti grubo, vole da im se kaže sirova istina - prenosi nam svoja iskustva u radu s ovisnicima o kocki.
U radu s ovisnicima postoji i jedan važan problem, a to je kako spasiti njihov brak.
- Moram, na neki način, ponekad i manipulirati, prebaciti dio tereta na suprugu ili partnericu. Kažem joj da mi je ona nužna, što uistinu i jest, za njegov oporavak. "Ako ga i misliš ostaviti, nemoj ga ostaviti sada, daj da ga spasimo, pa ga, ako si tako čvrsto odlučila, ostavi poslije", govorim im. Ali, evo, svi su ti bračni parovi koji dolaze u grupu sretni, vole doći i svi kažu da im je to i bračna terapija, rješavaju međusobne nesuglasice, uče komunicirati jedno s drugim, uči jedno o drugome sve ono što nije znalo prije, tako da terapija i na taj način daje dobre rezultate - pohvalio se naš sugovornik.
Ključ u nezadovoljstvu
Objašnjava da svaka ovisnost, nebitno o čemu je tko ovisan, kreće od emocije, od nezadovoljstva.
- On, očito je, kod kuće nije bio sretan. Očito da nije bio zadovoljan statusom kod kuće, nije bio zadovoljan ničim, i onda na neki način, što ja kažem, liječimo našu bolesnu dušu, tu emociju, hranimo naš mozak nečim drugim. Naravno da svatko od njih voli dobitak, ali većina ih kocka samo da bi igrala, da taj adrenalin kola, samo da to što duže traje, a to je upravo bijeg od samog sebe, bijeg od stvarnosti i bijeg od onoga stresa, bijesa, frustracija koje imamo doma ili oko kuće. Kockarima dobitak razvuče osmijeh na lice jer to znači da mogu još sat vremena duže igrati - analizira vlastita iskustva Miki.
Prisjeća se da u posljednje dvije godine u KLOK-u nije zabilježen ni jedan recidiv, nego samo jedno odustajanje.
- Nakon tri mjeseca dečko je rekao da više ne bi dolazio, njemu je dosta. Oni koji dolaze stalno, tu su i dalje. Ako ne mogu doći jer su spriječeni, nazovu, ispričaju se, opravdano izostanu. Trebali bi dolaziti najmanje od dvije do tri godine ako žele učvrstiti svoju apstinenciju i ako sebe žele što više upoznati. Svaka je ovisnost recidivirajuća bolest. Takva je, zapravo, samo ako ja želim da se dogodi recidiv - upozorava Jukić, napominjući kako nekoga ni puškom ne možeš natjerati da napravim recidiv ako on to neće.
Tvrdi da za dvije ili tri godine rada s njima ovisnici nauče komunicirati, naviknu se boriti za sebe, nauče na lijep način reći ono što ih muči. Usvoje puno socijalnih vještina koje nisu imali prije.
Grupa, kaže, funkcionira kao obitelj. Iskusniji pomažu novima. Kad netko osjeti krizu, nazove – a ostali odmah reagiraju.
- Cijela se grupa uključi u gašenje požara. To im jako puno znači. I meni znači. Bio sam jedan od njih. Bio sam klošar, marginaliziran, nitko i ništa, a danas... Danas vidim ljude kako vraćaju dugove, spašavaju brakove, postaju očevi i muževi. I ja rastem s njima. I kada više ne dolaze na grupe, javljaju nam se uvijek, nismo u svakodnevnoj vezi, ali se tu i tamo čujemo. "Di si, što si, kako si", neka kavica i ostanemo u kontaktu.
Posebnu poruku naš sugovornik ima za ljude koji se kockaju, a ne žele priznati da su bolesni.
- Vjerujem da svi osjećaju strah i osudu, predrasude, pogotovo u današnjem društvu. Nemojte se bojati, tražite pomoć i dobit ćete je jer ako sam ja pobijedio ovisnost, možete i vi. Nisam ja ništa pametniji od vas ni u kom pogledu. Javite se, postoji izlaz - poručuje.
Drži da mnogo ljudi i ne zna gdje potražiti pomoć, komu se obratiti.
- Ovisnici znaju za nas, ali njihove obitelji ne znaju, njihove pratnje ne znaju. Javite se, tražite pomoć, može se izići iz toga problema - poručuje.
Upozorava također da je u prevenciji ovisnosti, osim s mladima, važno raditi s roditeljima, čija je uloga ključna.
Roditelji, pripazite na svoju djecu!
- Ne može roditelj nedjeljom otići s 10-godišnjim djetetom na kavu i usput s njim uplatiti listić. Već si ga na jedan način uveo u problem! Stoga treba osvijestiti roditelje, oni su kritični, jer većina je roditelja u ratno i poslijeratno doba "nešto" probala. Netko je povukao crtu, zapalio džoint ili je uplatio listić - i to je prvo prošlo dobro. Roditelji se nisu zakačili ni na što i sada kažu "pa neka moje dijete proba i ja sam, pa mi nije bilo ništa". Međutim, roditelji trebaju mijenjati svoje stavove i svoj stil života kako bi prevenirali svaki oblik ovisnosti kod mladih - objašnjava Jukić dodajući da djetetu ne pomažeš ako vratiš njegov dug jer mu tako samo otvaraš prostor za novu igru, za novi dug. Dapače, najveća je pomoć ovisniku maksimalno mu otežati da dođe do sredstva ovisnosti.
Jukić smatra kako u Hrvatskoj nema sustavnog edukativnog programa u školama, nema predavanja, radionica, nema ni institucionalne psihološke pomoći koja bi bila dostupna i pristupačna.
- Ljudi ne znaju komu se javiti kad osjete da nešto nije u redu. Škole bi trebale imati obvezne preventivne programe već od petog razreda. Naime, kockanje nije problem (samo) odraslih. To je problem koji počinje s 13, 14 godina. Ako tada ne prepoznaš rizike, poslije će biti puno teže - upozorava Jukić.