Otputovala sam sama u zemlju divnih krajolika, nomada i kobiljeg mlijeka
Kad u poljima usred ničega, nakon tri dana hodanja po brdima, ugledam bijelu jurtu i stado konja, znam da sam na dobrom mjestu
Ana: Kamo putuješ ovo ljeto? Tajana: U Kirgistan. Ana: Ha-ha-ha, to si sad izmislila... Ček, nisi izmislila?! Stvarno ideš tamo? Gdje je to uopće? Sama?!?
Da, idem u Kirgistan. Da, sama. Stavila sam backpack i krenula u avanturu zbog koje ne žalim ni dana ni centa. Ta je predivna neistražena zemlja okružena Kinom na istoku, Kazahstanom na sjeveru, Uzbekistanom na zapadu i Tadžikistanom na jugu. Dva najčešća pitanja koja dobijem na ovakve svoje ideje glase: "Ajme, gdje uopće pronađeš takve zemlje?" i "Kako te nije strah tamo ići sama?"
Avanturistica, a ne turistica
Na prvo je pitanje odgovor: "Na mapi." Jednostavno sam po naravi više avanturistica nego turistica, pa sam luda za tim pomalo divljim i neistraženim zemljama. Preferiram soloputovanja (ili ponekad s prijateljima), ali sve u vlastitoj organizaciji, jer putovanje s putničkom agencijom nije moj đir. Volim iskusiti avanturizam, osjetiti slobodu i neizvjesnost dok po ulici tražim smještaj za tu večer i lokalni prijevoz do idućeg grada.
Kirgistan, Uzbekistan, Azerbajdžan, Šri Lanka, Zambija, Bocvana i Armenija samo su neke od zemalja u koje sam se otisnula potpuno sama. Da, roditelji mi baš i ne spavaju tih dana kada krećem na put, ali čim sigurno sletim i snađem se, umire se i oni. Sad već imaju povjerenja da ću se snaći i javiti im se čim uhvatim priliku.
Ne znam objasniti zašto, ali jednostavno me ispunjavaju avanture ondje gdje nemam internet, gdje većina ljudi ne govori engleski i gdje se moram snaći gotovo kao u prahistorijsko doba. Kirgistan se uklapa u taj opis. Europski internet ne radi i svi govore ili kirgistanski ili ruski. Moj je ruski na razini osnovnog razumijevanja kada čitam jednostavan tekst na ćirilici i kada ljudi govore jako polako. Kada sama trebam nešto reći, to je natucanje između hrvatskog, poljskog (koji sam učila) i onoga što u mojoj glavi zvuči kao ruski. Naravno, uz mahanje rukama kao da sam u središnjoj Italiji. Ali gdje ima volje, ima i načina. A među Kirgistancima volje ima svakako! Ni jedna osoba, muška ili ženska, starija ili mlađa, nije me odbila ni pobjegla od mene jer ne govori engleski, nego bi se baš potrudila pomoći mi. Iz mog iskustva, to je divan i topao narod široka osmijeha, uz koji sam se osjećala sigurno.
Na drugo pitanje Kako te nije strah ići sama? nemam posebno mudar odgovor, samo mogu objasniti da me uglavnom zaista nije strah. Kada me uhvati, jednostavno prođem kroz njega kako god znam. Korak po korak, uzemljenje, usidrenje, podrška neke osobe... Snađem se nekako. Ono što znam jest da ne volim dopustiti da me strah blokira i spriječi me da uživam u ovakvim avanturama.
Kada me ljudi pitaju I, koja ti je od tih zemalja najdraža?, odgovor je uvijek kao iz topa Kirgistan! Očekivala sam vrlo malo uoči tog puta, jedini mi je cilj bio vratiti se kući čitava, a dobila sam toliko puno da to jedva znam pretočiti u riječi. Zemlja nevjerojatno lijepe prirode, zemlja nomada. Zemlja divljih konja i kobiljeg mlijeka, koje se hladno prodaje na ulici kao osvježenje tijekom vrućih ljeta. Zemlja niskih cijena. Zemlja ljudi velika srca. Zemlja planina, dolina, jezera, festivala, socijalističkih gradova i prehrane bazirane na mesu (pa i konjetini).
Oduševilo me što neki Kirgistanci još žive kao nomadi. Kad u poljima usred ničega, nakon tri dana hodanja po brdima, ugledam bijelu jurtu i stado konja, znam da sam na dobrom mjestu iako zapravo uopće ne znam gdje sam. Ali osjećaj u srcu mi govori: "To je to!" Divljina, brda, zelenilo, prirodni izvori vode, divlji konji koji protrče kao u filmu, spavanje u šatoru... Planinarenje tri dana do jezera Ala Kul na 3574 mnv (i poslije do 3900 mnv) bilo mi je jedno od najljepših iskustava u Kirgistanu.
Grad, brdo, jezero...
No vratimo se malo na početak. Sletjela sam u Bishkek (postoji let iz Budimpešte) i najprije provela ondje nekoliko dana. Bio je srpanj, pa je tijekom dana, na 38 - 40 °C uz veliku količinu vlage u zraku, bilo gotovo nesnosno hodati po uzavrelom betonu. Bishkek je simpatičan, tipičan socijalistički grad, bez puno moderne arhitekture. Centar je čist i šarolik, predgrađa siromašnija i prljavija. Grad od milijun stanovnika. Volim gradove, ali već nakon nekoliko dana gledam kako pobjeći u brda. Najprije sam otišla u Nacionalni park Ala Arch. Start je bio na 2000 mnv i već na 2800 mnv osjetila sam slabost i vrtoglavicu. Trebalo je aklimatizirati tijelo na nove vremenske uvjete, naročito ubrzo nakon leta. No već ondje doživjela sam predivan vodopad ispod kojeg se moglo kupati, divlje konje kako pretrčavaju preko rijeke i neopisivo lijepe planine u pozadini. Putem sam upoznala Njemicu koja također putuje sama, pa smo skupa hodale i dijelile iskustva. Po povratku s brda trebalo je uloviti prijevoz natrag do grada. Javnog prijevoza nema, pa sam išla od auta do auta koje sam ugledala na parkingu i pitala ide li tko u Bishkek. U roku od 20 minuta našla sam nam prijevoz. Mladi par odvezao nas je skroz do hostela i nije htio uzeti novac.
Nakon vrućeg glavnog grada bilo je vrijeme za osvježenje. Pronašla sam ga na južnoj obali jezera Issyk-Kul, mjesto po imenu Tong, u blizini grada Bokonbayevo. Issyk-kul je najveće jezero u Kirgistanu, a zovu ga i Toplo jezero jer se navodno nikada ne zamrzava. Od Bishkeka do Tonga ima 280 km, vozila sam se maršrutkom 5 sati za 400 soma (četiri eura). Sviđa mi se što su Kirgistanci pošteni i ne pokušavaju izvući lovu od turista. Prije tog puta raspitala sam se kod lokalaca koliko otprilike stoji taj put i rekli su mi da ne bih trebala platiti više od 500 soma. Kada sam na lošem ruskom upitala Skol'ko eto stoit?, vozač mi je rekao 400 soma, pa se nisam morala ni cjenkati. Maršrutka je poput minibusa u lošem stanju. Ne postoji raspored vožnje ni za jednu rutu. Postoji mjesto gdje stoje maršrutke, dođeš, sjedneš u svoju i čekaš. Maršrutka kreće kad se napune sva mjesta. Nekad sam imala sreće da sam ja bila posljednja koja je došla, a nekad sam čekala i dva sata da se napuni. Nitko se ne ljuti, nitko se ne buni, nitko očito nikamo i ne kasni, to je jednostavno tako. Opušteno. Naravno, putem kupi putnike, pa oni unutra stoje. Ući i izići iz maršrutke može se doslovno bilo gdje - ispred svoje kuće, nasred ceste, gdje god mahneš, stat će. Autoceste ne postoje, ali postoje drndavi makadami s kojih se pruža divan pogled kroz prozor.
Cimeri i suputnici
U maršrutki sam upoznala Francuskinju koja također putuje sama. Bližio joj se povratak kući i još je bila želja okupati se u jezeru, pa se uputila na isto mjesto kao i ja. Nije imala rezerviran smještaj i odmah sam joj rekla da sam ja rezervirala sobu u kojoj imam ekstrakrevet. I, eto, u nekoliko sam minuta dobila cimericu i društvo za plažu. Smještaj je bio u preslatkoj tipičnoj staroj kirgistanskoj kući. Babuška nas je dočekala čajem i slasticama. Pokazala nam je sobu sa starim namještajem, smeđim tapetama, hrpom ruskih knjiga na policama i obiteljskim crno-bijelim fotografijama na zidu. Čaj se ovdje pije svaki dan, u bilo koje doba dana, neovisno o vrućinama. Odmah sam se zasladila i sgushonkom koju jedem na žlicu kao Nutellu. Može se staviti na kruh, na kolač ili u čaj. Slatko savršenstvo!
Australac kojeg sam upoznala u Bishkeku također je došao u Tong, a kako je Francuskinja isto poznavala jednog Australca ovdje, nas smo se četvero idućeg dana uputili vidjeti kanjon. U ovom dijelu Kirgistana ima prirode koja izgleda kao neki dijelovi Grand Canyona. Uzeli smo taksi i zaputili se po starom prašnom makadamu, jer ovdje nema asfaltirane ceste. U vožnji smo odjednom počeli uzvikivati: "Stop, stop!" Scena koju smo ugledali izgledala je ovako: razbijen auto, čovjek leži u krvi pokraj njega, uz njega curica, s druge strane, nekoliko metara od auta, leži žena, druga žena vrišti i još dvoje male djece plače. Prvi smo auto koji je naišao nakon njihove nesreće. Otrčali smo prema njima. Vozač je ležao mrtav pokraj auta, potpuno razbijene glave. Nježno sam uzela curicu koja je imala četiri-pet godina. Pola glave joj je bilo u krvi, ali bar je plakala i mogla je okrenuti glavu. Držala sam ju dok nije naišao auto iz suprotnog smjera koji ju je odvezao u bolnicu. Zatim smo bili pokraj žene koja je nepomično ležala na tlu. Imala je puls, ali je u potpunom šoku ležala u krvi u toj prašini. Držala sam ju za ruku, svojim sam joj tijelom pokušavala napraviti sjenu i trudila sam se održavati ju budnom. Radila sam sve vježbe disanja koje sam davno naučila na jogi jer mi je u glavi samo bilo Dah je život. Tako sam i sama ostala smirena, u nadi da će ona pratiti moj dah. Dugo je prošlo dok nije došla Hitna i odvezla ju. Nismo otišli u kanjon poslije. Vozač nas je vratio na jezero, parkirao, rasplakao se i na ruskom rekao: "Kako da ja sada nastavim raditi?" Mi smo došli na plažu i uzeli svatko prostor i vrijeme za sebe. Svježina nam je jezera pomogla da dođemo k sebi. Uspjeli smo se opustiti uz podršku koju smo pružali jedno drugome.
Za opuštanje nam je svakako pomogao i festival koji je slijedio sljedećih dana. Na 30 - 40 minuta pješice od babuškine kuće smjestio se iznimno simpatičan kirgistanski glazbeni festival. Zapravo, jedan je od razloga zašto sam došla u Kirgistan. Obožavam festivale i kada sam odlučila ići na put od tri tjedna, jedna od reakcija mi je bila: "Joj, propustit ću sezonu festivala, koju toliko volim." Onda mi se upalila lampica da googlam "festivals in Kirgistan". Pojavio se ovaj, koji okuplja tradicionalnu, modernu glazbu i jogu! To je bilo to, kartu za festival kupila sam prije aviokarte. Ondje smo upoznali Nizozemce, Kanađane, Ruse i lokalce. Predivna energija, zabava i ples do jutra! Točno što mi je trebalo!
Kao početak vica
Nakon kvalitetnog partijanja i odmora poslije naša se vesela družina razišla, dalje je svatko otišao svojim putem. Ja sam krenula na istok, u grad Karakol. Ondje sam si uzela dva dana za odmor i najviše za pripremu jer me je čekao najizazovniji dio - soloplaninarenje na 3900 mnv, koje traje tri dana i, naravno, ne uključuje internet. Priprema je izgledala tako da sam išla uokolo i ispitivala ljude jesu li već bili na toj ruti kako bih prikupila što više savjeta. Koliko kilometara proći prvog dana, gdje prespavati prvu noć, gdje drugu, što ponijeti od opreme itd. Gojzerice i backpack sam imala, kao i osnovnu planinarsku opremu. Dodatno sam se opremila hranom za tri dana i četiri litre vode za početak. Unajmila sam planinarske štapove (za šest eura), što je bilo iznimno pametno ulaganje. Šator nisam imala, kao ni vreću za spavanje, ali sam čula da na dva mjesta postoje jurta-kampovi u kojima se može prenoćiti. Išla sam za tom opcijom, iako je postojao rizik da ondje ne bude mjesta. Pomolila sam se, naspavala i krenula čim sam se probudila. Od prvog me koraka pratio nevjerojatan entuzijazam, koji mi je konstantno davao veliku količinu snage.
Imam nešto planinarskog iskustva, ali prvi sam put u jednom danu prešla 29 km. Start je bio sa 2000 mnv, a nakon prvog dana došla sam do 3574 mnv. Planirala sam spavati u jurta-kampu nakon 18 km hodanja, ali tamo sam stigla već u 14.30 i od adrenalina nisam bila spremna završiti dan. Dok sam se na kamenu odmarala i jela, upoznala sam ekipu koja je išla istom rutom, pa sam joj se pridružila. Španjolac, Talijanka, Poljak, Južnokorejka i ja, Hrvatica, u Kirgistanu. Zvuči kao početak nekog vica. Uz njih sam dobila dodatni vjetar u leđa, pa je hodanje bilo i zabavno, osim što je bilo lakše podijeliti fizičku muku koju smo doživljavali. Hoćemo li pronaći mjesto za spavanje? Uspon je postajao sve teži, umor je bio sve veći. Posljednjih sam 5 km dušu ispustila. I onda je došao taj trenutak... Nakon velikog kamenja koje smo prošli ugledali smo ga - jezero Ala Kul, koje je meni izgledalo kao s naslovnice National Geographica. Trnci su me prošli, pronašla sam energije i za skakanje i za vikanje od uzbuđenja jer se nisam mogla načuditi ljepoti koja je preda mnom. Okruženo visokim stijenama, jezero je na 3574 mnv i daje predivnu tirkiznu boju ispod vedrog neba. Ubrzo je slijedila i sreća br. 2, a to je bilo nekoliko crvenih šatora koje smo ugledali. Dva lokalca iznajmljuju šatore skupa s madracima i vrećama za spavanje. Pomislila sam koja je muka morala biti donijeti svu tu opremu na leđima, uz posuđe za kuhanje, hranu itd. Sve da bi mogli iznajmljivati turistima poput nas. Sva sreća, mjesta je bilo, jer smo jedini došli te večeri. Podijelila sam šator s Talijankom. Madrac i vreću za spavanje platila sam samo 15 eura. Po meni je ta cijena i više nego fer jer su nam mogli naplatiti i 50 eura s obzirom na lokaciju i izostanak drugog izbora. Kirgistanci su još jednom pokazali nesebičnost i veliko srce. Spavala sam kao beba cijelu noć, a ujutro me opet dočekao prizor koji nisam mogla prestati gledati. Bila sam potpuno očarana i prirodom i društvom.
Na Putu svile
Posebno je zanimljivo na ovom putovanju bilo to što su na nekoliko mjesta stajale oznake "Put svile". Bilo mi je fascinantno biti dio povijesti na taj način. Nakon doručka i, naravno, šalice toplog čaja krenuli smo dalje. Najprije do 3900 mnv, a potom spuštanje po vrlo rizičnom terenu. Doslovno po kamenju koje se odronjavalo. Morali smo držati veliki razmak jedno između drugog jer ako bismo stali na pogrešan kamen, cijeli bi odron krenuo na osobu koja je niže od nas. Upala mišića bila mi je najmanji problem jer sam bila presretna što smo svi prošli neozlijeđeni. Polako smo se spuštali u nizinu kad je počeo pljusak. Padao je i padao, a mi nismo imali zaklon. Imala sam kabanicu, ali sam unatoč tome bila potpuno mokra. I odjednom sam shvatila da sam sama i da oko mene nema nikoga. Nisam znala gdje su i kada smo se razišli. Nisam imala izbora nego krenuti dalje jer zaklona nije bilo nigdje. Molila sam se da uspijem ostati na ruti jer sam zbog pljuska jedva vidjela ispred sebe. Nakon nekoliko sati hodanja u natopljenim gojzericama ugledala sam selo! Ajme sreće! To je bila prva civilizacija i nekoliko kuća u kojima se mogao unajmiti smještaj. Ušla sam u prvu kuću i zamolila da se malo zgrijem jer sam se tresla od hladnoće i mokre odjeće. Stajala sam bosa uz peć i sušila čarape kad sam odjednom čula "Tajana!" s iskrivljenim naglaskom. Ugledala sam Talijanku, također mokru od glave do pete, potrčale smo jedna drugoj u zagrljaj! Rekla je da su dečki vani i da možemo ovdje ostati i prenoćiti. Uzeli smo sobu i odjurili u vruću kupku, jer ovdje imaju izvore termalne vode. Čim smo se ugrijali, cijeli je dan bio spašen! Ujutro se razvedrilo, stvari su se osušile, pogled je opet bio nevjerojatan i krenuli smo dalje. Još otprilike 18 km i natrag u Karakol.
Kada je avanturi došao kraj, i članovi ove družine krenuli su svatko svojim putem. Ja sam ostala u Karakolu još jednu večer i potom se vratila u Bishkek kako bih uhvatila bus koji (preko Kazahstana) ide u Uzbekistan. O tome neki drugi put.
