Strah me da me ne prerastu/vlastite pjesme/da ih kao pjesnik amater prestanem zanimati/to se dogoditi ne smije/presušim li kao izvor svih tih riječi/da me te divlje rijeke ne zaborave/porijeklo svoje ne zapostave/postanu li odvojeni svemir/u kojem teško da ću moći disati/ajde ako prestanem ja/ali što ako mi one prestanu pisati?

Stihovi su to iz pjesme Brune Koića, naslovljene Da me ne prerastu, koji su, gle čuda za vrijeme današnje ubrzano na 78 okretaja u minuti, u kojem je dobar ukus prečesto na kušnji, pročitani u Osijeku pred dvoranom prepunom - versoljubaca! Okupili su ih, bome ne prvi put, trojica pjesnika pobratimljenih u udruzi Na krajičku jezika, koji su, sjećate se, dok je još na plenetu Osijeku padao pravi snijeg, čitali poeziju na otvorenom u čast prvim pahuljama, a već duže vrijeme čitaju nam naglas Arsena, koji im je bio i ostao neskrivenim uzorom.

Phantography

Kad su oglasili nepretenciozno druženje uz autorsku poeziju, Slavko Babić, Mislav Bartoš i Bruno Koić, prema vlastitu priznaju, nisu mislili da će dupkom napuniti Kazališnu kavanu. Nije u pitanju neodostatak samopouzdanja ili gruba samokritičnost, jednostavno, u Osijeku (i bilo gdje drugdje) ponekad je na književne događaje teško potjerati i autorovu užu rodbinu. Šalu nastranu, opravdana je bila dvojba hoće li ljudi, nakon što su se već ušuškali u subotnju poslijepodnevnu dokolicu u ugodi vlastita doma, odlučiti izići navečer i otići baš na - čitanje poezije? E pa, tko je bio lijen ili sumnjičav, ne zna što je propustio!

Babić, Bartoš i Koić odlučili su čitati bez mikrofona, što će neki možda zamjeriti kao tehnički nedostatak, no meni, iako sam sjedila najdalje od njihova stola, to se činilo promišljenim potezom. Naime, da bi čuli svaki stih, svi su u publici morali utišati sve ostalo (pa čak i nemire u sebi): razgovor s društvom za stolom, kuckanje čašama, mobilne telefone i pametne satove, meškoljenje i nakašljavanje. Srećom, baš nikom to nije bilo mrsko, pa nas je stihotvorje trojice sjajnih pjesnika obgrlilo prisno, onako kako se grlite s najmilijima koji su vam dugo i jako nedostajali. Iako je u tri seta, u dva i pol sata, pročitano na desetke pjesama, nitko nije propustio zapljeskati autorima za svaku, a za favorite i zazviždati, doviknuti "bravo!"... što god je komu spontani izraz odobravanja. Opravdan je tako i naslov ovog osječkog druženja s pjesnicima - Poezija radi poezije - ono nije bilo zapakirano ni u kakav šareni svjetlucavi papir poput kušanja vina ili večere u nekoliko sljedova (publika si je mogla, ako želi, tek naručiti piće sa šanka), nego je servirana, i to bez naplate, samo poezija, neka dugo odležana, neka tek ubrana u vrtu inspiracije i imaginacije.