Komadićak travnjaka uz nadvožnjak na Vinkovačkoj učas su stanovnici Dragonjske ulice danas poslijepodne pretvorili u nogometno igralište za, kako kažu članovi Organizacijskog tima: Antić Bilić Melita Berečić, Gordan Matković i Milan Stošić, jedinstvenu nogometnu utakmicu u Hrvatskoj ali i u svijetu.

- Tradicionalnu silvestarsku utakmicu odigrali smo 46. puta - svake godine u isto vrijeme na istom mjestu 31. prosinca, s početkom u 15.15 sati uz dječje igralište iza stambenih zgrada u Dragonjskoj ulici. Ovu našu utakmicu prvi smo puta odigrali davne 1978. godine kada su se susjedi okupili kako bi se uz sport družili i bolje upoznali, a igrala se i za vrijeme Domovinskog rata. Kako vrijeme prolazi, dolazi i do smjene generacija pa sada igraju djeca i unuci nas prvih igrača. Kao jednom od začetnika i dugogodišnjem organizatoru utakmice, uvijek mi je drago vidjeti da je dobro posjećena i s nestrpljenjem očekivana u cijeloj četvrti, a nakon utakmice svi se družimo u tzv. trećem poluvremenu – uz kuhano vino, zakusku i kolače kazao nam je 75-ogodišnji Antić Bilić koji je preživio i operaciju kuka pa ga od toga još sve boli ali ipak ne kuka dok i takav bolestan igra. Opet je branio za ekipu starijih koja je zabila 13 golova ekipi daleko mlađih nogometaša.

Bilić nam priča kako je svih dosadašnjih godina mahom branio i uvijek "popušio" manje golova nego što su ih njegovi suigrači zabili protivnicima.

Tako je bilo i ovog Silevestrova - Bilićeva je ekipa primila sedam golova, no, nisu svi bili njegovi krivnja jer su se na mjestu ekipe starijih s njim ispred vratnica izmjenjivali on s primljena tri gola, Zvonko Horvat koji je također kriv za tri gola, i Melita Berečić koja je "oplakala" svoja dva primljena gola u ekipi starijih igrača, ali je kasnije sva nasmiješena kao domaćica nazočne posluživala ićem i pićem.

Hladno je bilo pa utakmica nije dugo trajala jer se trebalo ići zagrijati na zajedničkom druženju i nogometaša i gledatelja.

Sve su  se sportske razmirice s terena o tome je li nešto bilo faul ili situacija za čisti penal razriješile u obližnjoj garaži u koju su se spustili svi oni koji su utakmicu gledali i navijali s južnih balkona i topčih soba kao sa stadionskih tribina. Kažu stanari da je na jednom od balkona bila i "var soba" pa kad su sišli odonuda dali su svoju ocjenu poštenju i suđenju Gorana Matkovića.

Za razliku od suca Gordana Matkovića koji je u rukama držao žute i crvene kartone, susjede su redom u garažu pristizale s tacnama u rukama. Bilo je svega u izobilju i za pojesti i popiti, iznebuha se tu pojavila i "topla banjica" s ćevapčićima, a Jozo Marić je na poziv svog kuma i ratnog zapovjednika donio okrjepu sa svog ranča u Bilju. Veli mi da propagira zdravu hranu koja ide uz ovakav sportski život pa je na kušanje okupio komšinice i dijelio kobasice od fajferice i mlijeko od magarice. Dok se on oprobavao kao golman mlađe ekipe sve su mu se te zalihe delicija poprilično razgrabile.

Antić Bilić mi pripovijeda kako je cijela ideja nastala, a motiv bi im i sada mogao biti aktualan jer kad su se doselili nitko nikoga nije znao u komšiluku, a danas ponovno neke od novih stanara koji su se doselili posljednjih godina opet ni ne znaju.

- Sve su zgrade bile napravljene, a samo naša "dvadesetka" bila je useljena u svibnju te 1978. godine sa više od stotinjak stanara u trideset stanova. Pa smo tako iz "dvadesetke", krenuli s inicijativom da se međusobno upoznamo. Do nove godine prolazilo se jedno pokraj drugoga a da ni dobar dan ni zdravo nitko nikome nije govorio. Mi zato na prvu staru godinu napravimo utakmicu da se susjedi upoznaju i podruže, jer ipak je tako puno ljepše nego kada samo prođeš jedan pokraj drugoga. Nažalost i danas je to tako, imamo novih u naselju koje ne poznajemo. Nismo mi mislili prvi puta da će to ostati tradicija do danas. Odigrali smo utakmicu i odjednom dođu iz ove druge zgrade, "osamnaestice", i pitaju jel mogu i oni. Tako su se i drugi pridruživali. Vidio sam tada par sportsmena koje sam poznavao iz Metalca i tak' dalje, nije, jel, sada bitno, tako da sam procijenio da ima smisla da se ljudi malo i upoznaju kroz sport. I tako je je sve krenulo pa su se skupili i donatori da pokrijemo troškove. Svi sad ovi mladići, ja njih uvažavam i nadam se da oni nas uvažavaju, čini mi se da bi mogli nastaviti tu tradiciju kada nas začetnika ne bude. Ja sam, kažem ti, odigrao svih 45 utakmica i sada još i ovu 46-u. Bez obzira na operirani kuk, ja se ne dam. Nekada kada sam gledao čovjeka od 52 godine kako brani,  mislio sam bravo - svaka mu čast - a vidi sad mene, ja sam 75. Ja ću svakako biti na golu bar 10-15 minuta jer, znaš, kažem moram paziti. Mene je stari Bata Frane trenirao, reprezentativac iz Slavonije, to ti je nekada bio Osijek današnji. Mi smo ga tako zvali, a pravo mu je ime bilo Franjo Rutnik. Vidim da me upitmo gledaš, pa kak' ćeš ga i znat kad je on igrao odmah iza onog rata. Na ovim našim utakmicama sam ja branio, ali sam znao i zabiti gol. Moram reći da smo mi - "stare kajle" - od 45 utakmica barem 30 pobijedili, a mladići su pobijedili 15, možda. Sad koliko sam golova "popušio" to je manje bitno. Nije rezultat važniji od druženja, a ovdje nas stvarno ima dosta "oldtimera" koji su pridonijeli organizaciji. Ne može to jedan čovjek, i sami ste evo danas vidjeli - kazao nam je Bilić.

Svjestan da što je svijet stariji da su i oni stariji, Bilić bi želio i da u nadolazećim godinama mladi i dalje podržavaju da se tradicija nastavi i nakon njih. Zajedništvo je neprocjenjivo.