Europa se suočava s novim valom prosvjeda, od Francuske i Belgije do Italije, Portugala i Albanije. Povodi su različiti, ali teme zajedničke: rast troškova života, nezadovoljstvo javnim uslugama, problemi u obrazovanju, nepovjerenje u političke vlasti. Posebice je kaotično na ulicama Francuske, gdje je najviše uhićenih, ozlijeđenih i materijalne štete.

Sociologa Krešimira Krolu pitamo je li to na ulicama europski puk koji je nezadovoljan kvalitetom života i političkom vlasti prije svega ili prosvjednike na ulicu tjera nešto drugo.

Više čimbenika

- Više je potencijalnih čimbenika, no recimo da ih možemo svesti na nagomilane višestruke krize koje ugrožavaju standard i budućnost mladih. U Albaniji je pobuna protiv prodaje prirodnog rezervata i obližnjeg otoka kapitalu koji je izravno povezan s obitelji Donalda Trumpa, što je javnost doživjela kao korupcijski čin i rasprodaju vlastitog suvereniteta. U Francuskoj je riječ o široko rasprostranjenoj pobuni protiv stanja u obrazovnom sustavu, od infrastrukture do raspoloživosti nastavničkog kadra. Pogotovo je teško stanje u gradovima i naseljima gdje žive stanovnici koji su rasno i ekonomski marginalizirani. Kao ilustraciju stanja u Francuskoj naveo bih podatke koji govore da više od 60 posto škola nema adekvatno grijanje, a više od tri četvrtine škola nema nikakav sustav hlađenja. Pridodamo li tome i činjenicu da velik dio škola, pogotovo u najsiromašnijim i najmarginaliziranijim naseljima, u prosjeku ima problem s popunjavanjem nastavničkog kadra, ili dolaze učitelji s malo iskustva koji brzo napuštaju radno mjesto, dobijete koktel frustracija koje su se pomiješale s frustracijama na globalnoj razini, poput velikih ratnih kriza i žarišta koji produbljuju financijsku krizu. Tu je još i sve osjetnije suočavanje s posljedicama klimatskih promjena koje će na svojim leđima iznijeti upravo generacija koja danas najviše prosvjeduje - kaže Krolo.

ARHIVA ZL

Nažalost, kako kaže, treba u cijelu jednadžbu uključiti i još ponešto.

- Treba uključiti činjenicu da sigurno postoje pokušaji da ove prosvjede iskoriste i drugi akteri, poput Rusije ili SAD-a, kojima odgovaraju slike nereda jer će nastojati preko službenih političkih objava ili društvenih mreža poticati bijes, mržnju i strah zbog prosvjeda, preusmjeravajući razloge na imigrante ili "popustljivu" liberalnu ili lijevu politiku. Usprkos nastojanju dijela svjetske i lokalne političke scene da ove prosvjede gleda kao problem migracije, riječ je ponajprije o nezadovoljstvu zbog nejednakosti, kako rasne tako i one klasne. Ni jedan problem koji je vezan uz pristup resursima nije riješila rasistička politika i ideologija niti joj je u konačnici cilj to riješiti. Interes je ponajprije usmjeriti bijes javnosti na slabije kako bi u načelu stvari ostale iste. Usudio bih se reći da je cilj prosvjednika bolje društvo, a cilj je ovih drugih podjela u društvu i u konačnici raspad ili slabljenje Europske unije - ističe Krolo.

No bode oči činjenica da su u Francuskoj prosvjedi sve nasilniji.

- Francuskoj ovo nije iznimka, već pravilo. Ne zbog toga što je riječ o nasilnom društvu, već o društvu koje svoje temelje ima u prosvjedima i revoluciji. Ideja aktivnog i buntovnog građanina de facto je uklesana u kulturni identitet društva, bez obzira na podrijetlo, što onda dovodi do toga da prosvjeduju svi i oko svega, da budem malo banalan. Nasilje nije samo generirano sa strane prosvjednika već i sa strane policijskih snaga, tako da treba nasilje razumjeti kao složenu dinamiku između prosvjednika i represivnog aparata - kaže Krolo.

Mirko Galić, doajen hrvatskog novinarstva i diplomacije, u Parizu je proveo 20 godina. Pitamo ga što se to u Francuskoj događa.

- Nije ni Francuzima lako objasniti što se događa. Ono što je u početku bilo u formi prosvjeda, preraslo je u stanje gotovo građanskog rata. Francuzi kažu kaosa. Prosvjednici su puni nezadovoljstva, između pola milijuna i 800.000 ljudi je bilo na ulici i izbija golema energija koja u sebi ima i neku rušilačku potenciju. I kad se u te kolone pridruže i profesionalni demonstranti, oni koji idu iz interesa, a ne iz uvjerenja, onda je prijeđen kritični prag ili kritična granica kada je vlast nemoćna oponirati drukčije nego silom. Sila na silu, nasilje na nasilje samo povećava količinu nasilja. I doista je Francuska ušla u stanje kad ne zna što joj se događa, a ne zna što će se dogoditi - veli Galić.

“Sve je moguće"

Nisu to više, kako kaže, prosvjedi maloljetnika koji hoće bolju školu.

- Parole ili zahtjevi podignuti su na razinu obrane standarda, napada na sistem koji podržava ili stvara novo siromaštvo. Kad se stvori taj politički ambijent, onda se doista ne zna gdje se može završiti. Radio sam u Parizu 1995. godine kada je cijela zemlja bila paralizirana, ali znalo se što se traži. Tražili su smanjenje radnoga staža, vlada je na kraju kapitulirala, Chirac je raspustio Nacionalnu skupštinu i raspisao nove izbore. Danas vi ne znate konkretno što se traži. Što znači bolje škole!? Ne može preko noći vlast dati bolju školu. Kad prosvjednici traže viši standard i pravedniju raspodjelu, to opet nije zahtjev koji vlada može za stolom riješiti, to zahtijeva vrijeme, demokratsku proceduru. Ovo je tipična francuska situacija u kojoj Francuzi, kad siđu na ulicu, ne znaju se više s ulice vratiti - kaže Galić.

Sve je, veli, moguće, pogotovo zbog činjenice da je Francuska pred izborima, predsjedničkim i parlamentarnim, upravo da svaka strana u metežu pokušava pojačati svoje izborne šanse.

- I ljevica, i krajnja ljevica, i desnica, i krajnja desnica... Svi su uključeni, a da se ne zna koje uloge igraju - ističe Galić.

Mladost, čini se, nema ni strpljenja, a političke elite mladost očito ne razumiju.

- Ovo je prvi put u bogatoj povijesti francuskih pobuna da su se digli mlađi srednjoškolci. Oni su dosad uglavnom prepuštali očevima da rješavaju njihove problema. Tko će mlade razumjeti, to je stvarno pitanje. Kada bi Macron imao odgovor, vjerojatno bi ga već dao. Umjesto da otvori nekakvu komunikaciju, on tolerira, ili stimulira, svoje vlasti da upotrijebe sredstva represije, što samo pojačava gnjev mladih ljudi. Vlasti dolijevaju ulje na vatru, a mladi pale vatru. I to je začarani krug, a kad se u Francuskoj dogodi, teško je to ugasiti - ističe Galić.