Kada je američka CIA prije 15-ak dana izdala upozorenje da će Rusija uskoro napasti neidentificiranu članicu NATO-a, malo tko je bio svjestan da je taj napad već u tijeku. Doduše, preko granice se nisu zakotrljali tenkovi, niti su nahrupile brigade ruskih vojnika. Napad je puno sofisticiraniji, prikriveniji i proračunatiji negoli se u tom trenutku procjenjivalo.

Prema nalazima obavještajnih službi koji su procurili, Rusija je pokrenula seriju sabotaža u tvornicama oružja diljem Europske unije, i to pod svojevrsnim prekrivačem poricanja. Naime, za to se ne koriste ruske vojne postrojbe, ni GRU (vojna) ni FSB (civilna obajveštajna služba), nego su regrutirali niz europskih kriminalnih skupina i organizacija kao "izvršitelje na terenu" - čime ne dovode u pitanje mogućnost aktiviranja članka 5. NATO sporazuma.

Prošloga tjedna latvijska je policija uhitila troje svojih državljana pod sumnjom da su podmetnuli požar u susjednoj Estoniji, u proizvodnom objektu Milrem Roboticsa, tvrtke koja poroizvodi oružane sustave i isporučuje ih Ukrajini. A to je samo dio slagalice. Prvi napad u tom nizu odigrao se 11. kolovoza u Bugarskoj, kada je u skladištu EMCO-a odjeknula eksplozija i nastao velik požar. Oni su jako važan proizvođač oružja i streljiva kojima opskrbljuju Ukrajinu. Dva dana poslije eksplozija se događa u Colleferru, nedaleko od Rima. U zrak su letjeli pogoni tvrtke KNDS Ammo, pogoni za proizvodnju streljiva srednjeg i velikog kaibra. Dva dana poslije, 15. kolovoza, gorio je objekt Milerm Roboticsa u Talinnu - koji proizvodi THeMIS i druga besposadna kopnena vozila koja se rabe u Ukrajini. Estonske vlasti identificirale su osumnjičenike, a premijer Kristen Michal rekao je da je jedna od glavnih linija istrage sabotaža uz moguću rusku umiješanost. Nekoliko dana prije svega toga u Leipzigu je pronađen dron s eksplozivom nedaleko od područja kojim se koriste ukrajinski Antonovi.

Ruski model hibridnog djelovanja radi već nekoliko godina prema istoj šabloni. Umjesto da na teren izlaze i akcije odrađuju ruski operativci, na terenu djeluju kriminalci, koji najčešće i ne znaju za koga odrađuju prljave poslove.

Ruski obavještajci, najčešće preko posrednika, stupaju u kontakt s vođama kriminalnih skupina, s njima dogovaraju “posao”, a zadatak odrađuju nižerangirani kriminalci, svojevrsna “potrošna roba”, koji misle da rade za lokalne kriminalne šerife. Time se postiže višestruki sloj poricanja, preko kojega je gotovo nemoguće dosegnuti stvarnog organizatora napada.