Dva mjeseca prije početka sezone grijanja popunjeno je samo 62 % kapaciteta skladišta plina u Europskoj uniji. Znatno manje nego ikad u posljednjih desetak godina.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu EU je zacrtao strateški plan smanjenja, a potom i potpunog prekida uvoza plina iz Rusije, odakle je stizalo oko 45 % plina potrebnog Europi. Plan je prilično dobro implemetiran, a iz Rusije danas dolazi samo oko 12 % plina, čime je Kremlj izgubio nekada bitnu i snažnu polugu pritiska - prijetnju zatvaranjem plinovoda. No kada je strateški plan razrađivan, nitko nije ni pomišljao kako bi se Donald Trump nekoliko godina poslije mogao vratiti u Bijelu kuću i kako bi mogao potpuno preokrenuti globalne geopolitičke, ali i energetske odnose.

Više od 90 % plina kojim se EU danas koristi dolazi iz uvoza, a LNG, koji najvećim dijelom dolazi iz SAD, čini oko 47 % njegova ukupnog volumena. No Europa ga ne dobiva na temelju dugoročnih ugovora, kao što je dobivala ruski plin, prema unaprijed definiranim cijenama i količinama. Naime, LNG je burzovna, globalna roba, a tanker natovaren plinom najčešće se prodaje kada je već natovaren i kada se nalazi na moru. Tek po prodaji robe definira se je li odredišna luka Krk ili Rotterdam. Ili možda Busan u Koreji.

Iako opskrba plinom iz Katara za Europsku uniju nikada nije bila ključna, jer iz zemalja Zaljeva došlo je prošle godine samo oko 8 % plina uvezenog u Europu, situacija se s rasplamsavanjem rata s Iranom, a posebice sa zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, znatno promijenila. Zemlje koje su do tada ovisile o plinu iz zemalja Perzijskog zaljeva okrenule su se drugim dobavljačima. Istim onim koji su do tada prvenstveno opskrbljivali EU. Jer rat i problemi s katarskom proizvodnjom, koja je nakon iranskih napada smanjena za 20-ak posto, drastično su smanjili količinu raspoloživog LNG-a na svjetskom tržištu.

Najbolje se to vidi po cijenama. Dok je prošle godine u ovo vrijeme cijena iznosila oko 30 američkih dolara za megavatsat plina, u petak ujutro na burzi je za istu količinu traženo 65 dolara. Više nego dvostruko. I možda u tome i jest razlog zbog čega su skladišta plina u Europi poluprazna. Kompanijama se trenutno ne isplati dovoljno agresivno puniti skladišta jer tržište ne jamči višu zimsku cijenu plina.

- Nekoliko je mogućih scenarija u sljedećih nekoliko mjeseci. Ako zima bude blaga, a promet Hormuškim tjesnacem se bar djelomično normalizira, neće biti ozbiljnijih problema. Sa skladištima koja su, u tom trenutku, napunjena 75 - 80 % kapaciteta, neće biti nestašice. Pogotovo što se proteklih godina na području Europe uveo cijeli niz obnovljivih izvora energije, pa je potrošnja plina manja. No ako zima bude normalna, nešto hladnija, kao što je bila prošle godine, i uz to Hormuz ostane poremećen, situacija bi mogla postati neugodna - kaže inženjer energetike Ivica Dumbović.

Ipak, Europa je danas u energetskom smislu otpornija nego prije nekoliko godina. Potrošnja plina strukturno je niža, obnovljivi izvori energije imaju znatno veći udio, a izgrađeni su i novi LNG terminali, kao i infrastruktura za prebacivanje plina među državama. SAD se posljednjih godina pretvorio u daleko najvažnijeg dobavljača plina za Europu, pa nije više samo najvažniji vojni saveznik europskih država nego i jedan od ključnih čimbenika energetske sigurnosti. Američki LNG je tržišna roba, i Bijela kuća ne može tek tako zatvoriti isporuku plina, ali administracija SAD-a svakako, energetskom, trgovinskom i sankcijskom politikom, može imati utjecaja na cijenu energije u Europi. A dok je tu Trump, to može imati prilično veliku težinu.

Europa je tako u samo nekoliko godina potpuno promijenila geografiju svoje energetske sigurnosti. Ruski plinovodi više nisu njezina Ahilova peta, no to nikako ne znači da je energetski postala neovisna.