Glavni grad Izraela nastoji živjeti normalno: U Jeruzalemu se o ratu ne govori, ali prisutan je posvuda
Postoji nada da je mir moguć, ali naoružana pratnja i slike poginulih podsjećaju da je rat blizu
Thank you, president Trump. "Hvala, predsjedniče Trump." Plakati na kojima je ispisana ova poruka te američke zastave na stupovima prate nas dok s lokalnim vodičem Markom prolazimo ulicama Jeruzalema. Kako pojašnjava Mark, država Izrael te je plakate postavila kao znak zahvale američkom predsjedniku na čiju je inicijativu prije desetak dana postignut dogovor o prekidu sukoba, a što bi u konačnici trebalo dovesti i do završetka rata koji u tom dijelu svijeta bukti već dvije godine. Tome se bar svi nadaju, iako je jasno da je mir još daleko.
Blizu, a daleko
Kako nam govori Mark, iskusni turistički vodič, a sada i reprezentant svoje države koji je dobio zadatak upoznati grupu hrvatskih novinara i blogera sa svojom zemljom, njezinom povijesti, ali i sadašnjosti, izraelski predsjednik je, za razliku od američkog kolege, zapravo samo figura. Pravu moć u ovoj zemlji ima premijer Benjamin Netanyahu. On je upravo u nedjelju trebao održati sastanak s ministrom obrane i načelnikom stožera IDF-a (Izraelskih obrambenih snaga) kako bi, javljaju izraelski mediji, "procijenili situaciju i razgovarali o prirodi izraelskog odgovora na prijavljeni napad u Rafahu". Naime, u ovom palestinskom gradu, koji umjesto najavljenog otvaranja granica prema Egiptu u ponedjeljak i dalje ostaje zatvoren, IDF je izveo napad na Hamas kao odgovor "nakon što je teroristička skupina ispalila protutenkovsku raketu i otvorila vatru na izraelske vojnike". Sve to upozorava koliko je zapravo primirje za koje država i narod zahvaljuju predsjedniku Trumpu krhko.
No činjenica da samo stotinjak kilometara južnije avioni još uvijek bacaju bombe, u Jeruzalemu djeluje gotovo nestvarno. Da smo u ipak relativno nesigurnoj zoni može se zaključiti, između ostaloga, zbog činjenice da je tijekom šetnje gradom naš vodič Mark - naoružan. Njegovo je naoružanje diskretno, ali, pojašnjava, prema zakonu koji je na snazi od listopada 2023. godine, da biste obilazili Jeruzalem, morate imati nekoga naoružanog sa sobom. "Ali obilazak je siguran", uvjerava nas Mark.
Dok šećemo gradom, priča nam o "svome Jeruzalemu" koji, kako kaže, "uspješno pronalazi ravnotežu između očuvanja bogate tradicije i povijesti te hvatanja koraka sa suvremenošću" te govori o svakodnevnom životu ovdašnjih žitelja i upozorava na detalje impresivne arhitekture, svega onoga što je - s ponosom ističe - "izgrađeno od jednog materijala - jeruzalemskog kamena". Ono što se osjeti kod Marka, ali i na svakom koraku šetnje jeruzalemskim ulicama, jest snažan domoljubni naboj - izraelske zastave vijore se s prozora i pročelja, a po izlozima, svjetiljkama i zidovima zalijepljene su fotografije poginulih vojnika i civila. Imena, osmijesi i poruke sjećanja podsjećaju prolaznike na 7. listopada 2023., datum koji je duboko urezan u kolektivno pamćenje zemlje, dan kojega neki nazivaju i "najkrvavijim u povijesti Izraela". Među njima su i fotografije ubijenih talaca. Hamas je od 11. listopada, kada je postignut dogovor na inicijativu Donalda Trumpa, do nedjelje u Izrael vratio svih 20 živih talaca i tijela 12 preminulih. Preostala tijela Izrael još uvijek nije dobio.
Oni su liječnici!
Iako o svemu ovome pišu izraelski mediji, o tome se na ulicama ne govori. Ne govori o tome puno skupini hrvatskih novinara i blogera koji su u Izrael došli u organizaciji izraelskog veleposlanstva u Hrvatskoj ni naš vodič Mark. Njegova priča usmjerena je na povijest, ali i sadašnjost grada Jeruzalema, koji je, pojašnjava, usprkos veličini i važnosti siromašan grad.
- Oko 70 posto stanovnika su vjernici, a više od polovine vrlo su religiozni. Sekularne obitelji imaju troje djece, religiozne pet-šest, a ortodoksne i do deset. Majke ostaju kod kuće, očevi većinom proučavaju Bibliju i zato su ortodoksni Židovi najsiromašnija skupina u zemlji. Velike kompanije radije otvaraju urede u Tel Avivu, a Jeruzalem živi od hotela i turizma, objašnjava Mark i dodaje kako je grad ponekad i neuredan. Grad je to za koji se često kaže da ga je "kralj David odabrao jer je lako obranjiv", no to nije točno. "Nalazi se na najnižoj planini u okolici, lako ga je napasti. Zato je i toliko puta bio osvojen", ističe naš vodič dok se približavamo bolnici Hadassah Ein Kerem, najvećoj i najvažnijoj bolnici u Izraelu. Tu nas dočekuje Antony Korenstein, predstavnik Hadassah Internationala. Za početak ispričao nam je priču o Henrietti Szold, američkoj Židovki koja je 1909. posjetila tadašnje Osmansko Carstvo i bila zgrožena stanjem zdravstva.
- Vidjela je da su bolnice podijeljene po vjerama: kršćani za kršćane, muslimani za muslimane, židovi za židove. Nije bilo javnog zdravstva, nije bilo higijene, nije bilo ničega univerzalnog. Ona je to željela promijeniti. Tako je osnovana Hadassah, a ime dolazi od hebrejskog imena biblijske kraljice Ester. Ideja je bila da zdravstvo bude dostupno svima, bolest ne pita za religijske granice - govori Korenstein. To, naravno, otvara i pitanje o današnjoj suradnji Židova i Arapa u bolnici. Korenstein je samo odmahnuo rukom:
- Ravnatelji naših hitnih odjela, i ovdje i na Mount Scopusu, oboje su Arapi. Negdje je to musliman, negdje kršćanka. Oni rade svoj posao, oni su prije svega liječnici! Moj je sin ranjen u Libanonu. Liječili su ga i Arapi i Židovi. I tako to treba biti. To je suživot, ljudi različitih mišljenja i kultura koji mogu živjeti zajedno. Jednostavno je, samo moramo poštovati onog drugog i njegovo pravo da bude to što jest.
