Ukrajinski predsjednik Zelenski u ponedjeljak, 18. kolovoza, u Washingtonu se sastaje s američkim predsjednikom Trumpom. Manje mu taj sastanak znači kako bi doznao sve detalje o čemu se na Aljasci u petak raspravljalo s Putinom, on to već zna. Stvarna je svrha sastanka privoliti Trumpa da ne diže ruke od ukrajinskog pitanja i ne sklapa pretjerano duboka prijateljstva ili trgovinske dogovore s Rusijom. I Zelenski pri tome u Bijelu kuću ne ide sam. Prate ga čelnica EU-a Ursula von der Leyen i niz europskih lidera -njemački kancelar Merz, francuski predsjednik Macron, finski predsjednik Stubb, britanski premijer Starmer, talijanska premijerka Giorgia Meloni. U Washington će i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte.

Nije ovdje riječ samo o želji europskih čelnika, koji predstavljaju i "koaliciju voljnih", odnosno ekipu zemalja koje su spremne dati vojne postrojbe za kontrolu eventualnog primirja u Ukrajini, da argumentima utječu na Trumpa, već vjerojatno odlaze sa Zelenskim i da bi, koliko-toliko, kontrolirali ton sastanka između američkog i ukrajinskog predsjednika. Naime, svi znamo kako je njihov posljednji sastanak u Bijeloj kući završio, a sada je napetost vjerojatno eksponencijalno veća.

Znamo da ništa ne znamo

Nakon sastanka na Aljasci zna se samo da se ništa ne zna. Nitko sa sigurnošću sada ne može reći kakvi su stavovi američke administracije, odnosno koliko je Trump voljan rušiti novoobnovljeno prijateljstvo s Putinom bilo kakvim pritiscima na Moskvu. Pogotovo nakon što je poručio kako mirovni sporazum trebaju postići Zelenski i Putin, a da će on biti prisutan na sastanku ako, eto, baš bude morao.

Tim stavom zatečeni su i europski lideri, od kojih je američki predsjednik naizravno zatražio da se aktivnije uključe u rješavanje ratnog sukoba ako žele vidjeti primirje na svojim istočnim granicama. Imajući na umu kako EU ima golem gospodarski, ali vrlo ograničen politički i vojni utjecaj, sada su sve opcije za rješenje sukoba u Ukrajini otvorene i nitko sa sigurnošću ne zna kako će se situacija dalje razvijati.

Ruske pozicije prilično su jasne. Moskva želi potpunu kontrolu nad cijelim Donbasom i Donjeckom, uključujući i područja koja ne kontrolira, područja koja je Putin označio kao uvjet za postizanje bilo kakvog mira.

- Nema sumnje da je Rusija odustala od planova za potpunom kontrolom Ukrajine i cjelokupnog teritorija. To bi bila logistička noćna mora i vojno je to nemoguće postići - kaže za naše novine Zoran Grgić, analitičar i bivši član saborskog Vijeća za nadzor obavještajnih službi.

S druge strane, realni ciljevi Ukrajine u ovom su trenutku bar postizanje primirja i, kada već nema drugog izbora, barem privremeno zamrzavanje sukoba na postojećim linijama razdvajanja, jer su ukrajinske snage već iscrpljene trogodišnjim ratovanjem. Pozitivna stvar što se Ukrajine tiče jest da je Kijev ovladao prilično sofisticiranim tehnologijama za proizvodnju oružja, pa su postali bar djelomično samodostatni u nekim elementima, poput proizvodnje bespilotnih letjelica, te više, bar u tom segmentu, ne ovise o dostavi vojne pomoći sa Zapada.

Koristi za SAD

Ukrajina, naravno, neće u vojnom smislu pasti do kraja. Očeličene troipolgodišnjim ratovanjem, ukrajinske postrojbe, čak i da ostanu same u logističkom smislu, ne bi bile potpuno uništene ma koliko ruska vojska bila brojnija. Ukrajinske postrojbe danas predstavljaju najsposobniju i najiskusniju vojsku svijeta, no to za potpunu pobjedu definitivno nije dovoljno. S druge strane, SAD-u ovakav razvoj događaja sasvim odgovara. Naime, pojačanim angažmanom Europske unije u Ukrajini slabi se sam EU i njezino gospodarstvo koje Trump vidi kao američkog trgovinskog konkurenta. S druge strane, djelomičnim povlačenjem iz ukrajinskog problema i obnovom odnosa s Rusijom SAD otvara put mogućem savezništvu s Moskvom u nekom eventualnom, budućem sukobu s Kinom, koju Washington vidi kao primarnu globalnu prijetnju današnjice i skore budućnosti.

Trump i njegova administracija ponovno će se uključiti aktivnije u sukob u Ukrajini samo ako za to budu imali dobar, financijski izdašan razlog. I vjerojatno čekaju da vide što im Zelenski za takav angažman može ponuditi. Jer, Ukrajina je bogata mineralima, koji se doduše mahom nalaze na istočnom području zemlje. Području koje sada vojno kontrolira Rusija.

Što će Zelenski učiniti u sljedećih nekoliko dana, kako će konsolidirati političku situaciju Ukrajine koja nakon sastanka na Aljasci djeluje mnogo crnje nego prije, teško je reći. Jasno je samo jedno, pred njim je težak, jako težak zadatak, a pitanje je ima li za njega rješenje.