OBLJETNICA VELEPROMET
MARIO KOKAJ
SJEĆANJE NA ŽRTVE VELEPORMETA

Preživjeli logoraši svjedoče o stravičnim zločinima, obitelji i dalje tragaju za nestalima

U sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine u petak je odana počast žrtvama Veleprometa i Ovčare, mjestima na kojima su tijekom Domovinskog rata počinjeni neki od najtežih zločina nad hrvatskim civilima i braniteljima. Preživjeli logoraši, članovi obitelji nestalih i predstavnici institucija prisjetili su se stradanja, torture i patnje kroz koje su prolazili Vukovarci, ističući kako se zločini ne smiju zaboraviti, a sudbina nestalih mora se razriješiti.

OBLJETNICA VELEPROMET
MARIO KOKAJ

Logor Velepromet djelovao je od rujna 1991. do travnja 1992. godine. U njega su dovođeni ljudi kako su padali pojedini dijelovi grada. Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kroz Velepromet je prošlo oko 10.000 osoba, a ubijeno je više od 300 zatočenika. Predsjednik vukovarske podružnice HDLSKL-a Ivan Lukić, koji je i sam prošao torturu logora, opisao je Velepromet kao mjesto nezamislive patnje i zločina.

"Svi pričamo o tom devetom krugu Danteova pakla. Ljudi koji su ovdje bili u to vrijeme, to je bio deseti krug Danteova pakla koji ne postoji. Znači, nešto što povijest teško bilježi. Toliko mržnje, toliko želje da se našteti dojučerašnjem susjedu, dojučerašnjem čovjeku koji je išao s vama u školu, da se toliko ljudi na ovom mjestu pobija, da se toliko toga napravi, da se ovdje ubije dječaka, da se natjera brat da mu to gleda, da se ovdje siluju žene u sobi, u takozvanoj stolarskoj, da čujete krike cijelu noć, a ne znate što se događa. Danas, kada sam ponovo kod ovih hangara, svaka dlačica na tijelu mi se ježi. Nemam ih puno na glavi, ali bilo bi lijepo da možete vidjeti kako na ostalim dijelovima tijela sve dlačice stoje. Jednostavno se naježim i ne mogu zaboraviti bol koja se ovdje nanosila ljudima, ne mogu zaboraviti te vriske, ne mogu zaboraviti ni ono što smo mi imali na svojim tijelima, što smo osjetili kada su nas vodili u logore i ono kroz što smo devet mjeseci prolazili moji suborci i sapatnici", rekao je Lukić.

OBLJETNICA VELEPROMET
MARIO KOKAJ

Predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Zdravko Komšić istaknuo je kako je Velepromet bio najveći logor na području Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Prema njegovim riječima, logor je formiran već tijekom kolovoza, rujna i listopada 1991. godine, a broj zatočenika povećavao se kako su pojedini dijelovi Vukovara padali.

"Kako je koji dio grada padao, tu su ljudi dovoženi i prošli su strašne torture. Ovdje je maltretirano, mučeno stotine ljudi, a oko 300 ljudi je i skončalo svoje živote. Nažalost, njihova tijela još uvijek nismo pronašli. Nešto je pronađeno jer su iz tih grobnica, prije dolaska hrvatske vlasti i prije mirne reintegracije, svi ti grobovi iskopani, odnosno rupe u koje su ovdje bili pobacani također su iskopane, a ti ljudi prevezeni su u druge grobnice za kojima i danas tragamo i koje otkrivamo.Ovdje nije bilo nikakve selekcije. Malo je kažnjeno za te zločine. Hrvatska je sudila i danas sudi, iako mi smatramo da je to malo. Sudi i pronalazi neke marginalce, da tako kažem, čuvare koji su tu bili i kasnije su prepoznati, a glavni nalogodavci nisu dostupni hrvatskom pravosuđu. Oni su uglavnom u Srbiji, tako da je protiv njih gotovo nemoguće pokrenuti bilo što. Hrvatsko društvo logoraša podnijelo je stotinu kaznenih prijava Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Nažalost, to sve stoji kao mrtvo slovo na papiru", rekao je Komšić.

Među onima koji su prošli kroz Velepromet je i Vukovarka Manda Patko. Prisjećajući se dana provedenih u logoru, istaknula je kako joj se posebno urezao u sjećanje sam dolazak, ali i zvukovi koji su dopirali izvan prostora u kojem su bili zatočeni.

"Mnogi ljudi ovdje su ubijeni, a mnogi su proživjeli nevjerojatna zvjerstva. Noćili smo dvije noći. Tu su se čuli plač, pucnjava, urlikanje, dovoženje i odvoženje automobila. Mi nismo vidjeli jer smo bili unutra, ali smo sve čuli, a najviše je jauka bilo. Znači da su ih odvozili, ubijali i odvozili odavde. Bilo je teško proživljavati sve to u mraku. Čovjek je morao biti svjestan činjenice u kojoj se nalazi i moliti se Bogu da sve to preživiš i da ostaneš donekle normalan.Oprosta nema jer nitko te nije pitao za oprost. Kako da nekome nešto oprostim ako me ne pita: 'Ja sam ti to učinio, napravio, još mi oprosti.' Nema oprosta. Zaboraviti se nikad ne može. To je ostalo u srcu zakopano i to će biti vječno", rekla je Patko.

Posebno bolna ostaju svjedočanstva obitelji nestalih, koje ni nakon 35 godina ne odustaju od potrage za svojim najmilijima. Među njima je i Kata Gombović, koja još uvijek traga za sinom Mirkom.

"Zadnji put kad sam ga vidjela, mi smo se samo gledali u oči. Nismo smjeli pričati. Oči su nam sve govorile. Ne mogu oprostiti. Ja i kad ih vidim, glavu držim uspravno, a oni neka saginju jer se srame. Najveća nam je želja da ga pronađemo, da znamo gdje ćemo zapaliti svijeću. Da možemo otići kao ljudi na grob", rekla je Gombović.

Mato i Kata Gombović koji su prošli strahote Veleprometa
MARIO KOKAJ

O važnosti očuvanja sjećanja na žrtve Veleprometa govorio je i vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček, istaknuvši kako je riječ o jednom od najvećih koncentracijskih logora u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

"Tlo po kojem sada hodamo 1991. godine bilo je natopljeno krvlju. To nikada ne smijemo zaboraviti", istaknuo je Pavliček.

U sklopu obilježavanja odana je počast i žrtvama Ovčare. Na tamošnjem poljoprivrednom dobru 20. studenoga 1991. godine ubijeno je 200 ranjenika i civila odvedenih iz vukovarske bolnice, kao i još pedesetak osoba čija sudbina do danas nije razjašnjena.

Odavanje počasti župan Ivan Bosančić sa suradnicima
MARIO KOKAJ