Marijan Pavliček: U Koloni sjećanja smo s istim ciljem - pokloniti se žrtvama
Smatram da je Kolona sjećanja jedini živući spomenik u Hrvatskoj, gdje smo svi jednaki. Dani sjećanja moraju biti usmjereni ka žrtvi
U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara razgovarali smo s gradonačelnikom Marijanom Pavličekom, koji je u vrijeme njegova ratnog stradanja bio još dječak. Dotaknuli smo se tog svima nama posebnog sjećanja na Vukovar, sadašnjeg stanja u njemu, ali i vizija što bi se u budućnosti moglo učiniti za grad i njegove stanovnike.
Iako smo 35 godina udaljeni od najtužnijeg trenutka Domovinskog rata, još uvijek nam se krajem studenoga događa da se ponekad osjećamo kao da opet proživljavamo sve ono što se tada zbivalo. Teško je i pretpostaviti kako to izgleda vama Vukovarcima koji ste to sami doživljavali?
- Da. Ponekad ljudi kažu - prošlo je već 35 godina a vi stalno pričate jedno te isto. No što znači tih 35 godina u, rekao bih, 13 stoljeća hrvatskog naroda na ovim područjima, još bolje rečeno - u devet stoljeća hrvatskog naroda koji je bio bez svoje države. Mnogi narodi su u tih devet stoljeća i nestali s karte svijeta, a mi smo opstali i napokon dobili državu. Stoga ovih 35 godina u tom kontekstu nije uopće velik vremenski razmak. Naravno da je nama u Vukovaru to jako važno, jer tu su stvarno udareni temelji nove hrvatske države. Grad koji je, što smo i mi već pomalo zaboravili, bio doslovce sravnjen sa zemljom, ali se i ponovno podignuo iz pepela, tih se dana mora s poštovanjem sjećati onih koji su ugradili svoj život u stvaranje hrvatske države. A upravo se ovdje, na samom istoku, ona stvarala.
S jednim ciljem
Vi ste bili još dijete tada, što iz tog razdoblja najviše pamtite?
- Imao sam deset godina. Sjećam se da je već u svibnju, kako je Vukovar bio nacionalno mješovit grad - Hrvata, prema popisu iz 1991. godine, bilo nešto viš od 43 posto, a Srba 37 posto - većina srpske djece u mom razredu napustila je grad. Očito je njihova strana znala što se ovdje sprema. Ostao mi je u sjećanju i pokolj u Borovu Selu početkom tog mjeseca, kada je u biti sve i krenulo. Sjećam se i prvih granatiranja na Trpinjskoj cesti, gdje mi je bila roditeljska kuća, kao i kolone djece u drugoj polovini kolovoza, u kojoj sam bio kada smo se autobusima vratili s mora. Moja osobna sreća u nesreći je što smo imali bake i djedove u Bapskoj, kraj Iloka, kamo nas je otac odvezao, pa smo tamo i ostali jer se više nismo mogli vratiti u Vukovar. I onda smo 17. listopada u konvoju iz Iloka došli na slobodno područje Hrvatske.
Razdoblje kada se i kolona ljudi na Dan sjećanja na Vukovar, nažalost, dijelila već je, srećom, daleko iza nas, pa očekujemo i ove godine dostojno obilježavanje toga dana i spomen na stradale s osjećajem zajedništva.
- Tako je. U startu sam prošle godine komunicirao, pa tako i ove - dok smo mi ovdje i upravljamo gradom zahvaljujući potpori građana - zbog žrtve naših ljudi nećemo dopustiti politizaciju Kolone sjećanja. To nisu dani za politička prepucavanja. Smatram da dani sjećanja moraju biti usmjereni ka žrtvi - 2717 ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila u Vukovaru nije zaslužilo da se to koristi za samopromociju. Stoga sam i pozvao sve koji dolaze, neovisno o svjetonazoru, ako se istinski žele pokloniti toj žrtvi - dobrodošli su, ali da se suzdrže od dnevnopolitičkih prepucavanja. Ne bi bilo pošteno prema žrtvi i običnom puku - svima onima koji dolaze toga dana u Vukovar - toga se dana time baviti. Smatram da je Kolona sjećanja jedini živući spomenik u Hrvatskoj, gdje smo svi jednaki. Tu nije bitno tko je premijer, tko je predsjednik Sabora, a tko gradonačelnik. Svi dolazimo s jednim ciljem - pokloniti se žrtvama. Vukovar je jedino mjesto gdje se navijačke skupine nikad ne sukobljavaju - svi dolaze i koračaju jedni iza drugih sa svojim obilježjima, ali zbog žrtve i pijeteta nikad nema sukoba. I to dostojanstvo želimo zadržati.
Kada sam sa skupinom hrvatskih novinara tijekom mirne reintegracije prvi put od početka rata ušao u grad koji je tada doista izgledao stravično i kada smo već nekako vjerovali da se tu Hrvatska mora vratiti, sjećam se da smo u prvi tren zanijemjeli pitajući se hoće li se sve to ikada obnoviti. Smatrate li da svi mi, ali prije svega vi Vukovarci, možemo biti zadovoljni kako Vukovar danas izgleda?
- Možemo. Iskreno, onaj tko kaže da hrvatska država u posljednjih 28 godina, od završetka mirne reintegracije, nije dovoljno uložila u grad Vukovar - taj laže. Grad je objektivno bio sravnjen sa zemljom. Zaboravljamo koliko je stotina milijuna kuna i sada eura uloženo u sve to. I doista, bez obzira na to koja je vlast bila, HDZ-a ili SDP-a, svi su sudjelovali u obnovi Vukovara. Meni je samo žao što je ovo jedina uspješna mirovna misija u povijesti UN-a, gdje dvije nekad zaraćene strane ponovno žive u istom gradu, a nije nagrađena od UN-a jednom velikom donatorskom kampanjom. Vukovar se mogao pozlatiti novcem članica UN-a i puno brže izgraditi jer je to svijetli primjer kako se može mirnim putem riješiti problem, bez prolijevanja krvi. Ovako je sve to opet, realno, palo na proračun hrvatske države i građana. Smatram da su sve hrvatske vlade izdvajale znatna sredstva da se grad podigne iz pepela, što je i zaslužio, prvenstveno njegovi branitelji. Možda se zakazalo u smislu da obnovu kuća nije odmah pratila i obnova gospodarstva, toga u početku nije bilo. No odnos današnje državne vlasti prema Vukovaru više je nego korektan. Vukovar u Hrvatskoj ima posebno značenje, ne mogu reći da sam imao bilo kakva neugodna iskustva iako nisam pripadnik vladajuće većine. Ako imate dobre projekte i radite svoj posao, oni će uz potporu EU fondova biti realizirani.
Moramo to cijeniti
Kako sada, 35 godina poslije, izgleda suživot Hrvata i Srba, što nam je tih devedesetih godina, nakon svega što se dogodilo u Vukovaru i na Ovčari, djelovalo kao nimalo lako ostvariva misija?
- U svakodnevnom životu grad funkcionira kao i svi ostali. Ljudi rade, svatko se bori za svoj komad kruha i mjesto pod suncem bez obzira na to kako se zvao i koje je nacionalnosti, no Vukovar je, nažalost, još uvijek podijeljen grad - u vrtićkoj dobi, osnovnom i srednjem školstvu. Sve sukladno sa zakonima koje je Hrvatska dopustila - mislim da je velika pogreška što imamo posve odvojene nastavne programe. Politički predstavnici srpske zajednice su se odlučili za najveći model odvojenosti, a, osobno, smatram da bi bilo puno bolje da sva djeca budu zajedno, a da pripadnici srpske zajednice imaju pravo na svoj pravoslavni vjeronauk, matični jezik i kulturu kao dodatne predmete. Mislim da nije dobro za budućnost grada, jedne zajednice općenito, kada se djeca u najranijoj dobi odvajaju. U toj ju dobi ne treba opterećivati nacijama i time tko komu pripada, no to je, nažalost, tako. Smatram da bi tu srpska zajednica trebala napraviti iskorak u smislu zajedničkog pohađanja osnovnih i srednjih škola, uz dodatne predmete za njih. Nas Hrvate još boli što nismo dobili neko iskreno kajanje od njihovih političkih predstavnika. Do toga nikada nije došlo. Još tragamo za više od 300 naših sugrađana, ne znamo gdje su oni pokopani. Vi u Vukovaru gotovo da nemate obitelji koja nije nekoga izgubila, a to je jako teško. Nama se upravo zbog takvog suživota 30 posto Hrvata Vukovaraca nikada nije vratilo u Vukovar, jer nisu mogli psihički prihvatiti život s onima koji su do jučer pucali na njih.
Koliko mladi danas znaju o svemu što se tada događalo?
- Kako sam profesor povijesti po struci i godinama sam radio u gimnaziji, smatram da se premalo nastavnih jedinica posvećuje Domovinskom ratu. Mislim da bi se minimalno mjesec-dva trebalo razgovarati samo o tome. Mi se nemamo razloga sramiti stvaranja hrvatske države, sve naše vojnooslobodilačke akcije bile su opravdane i priznate od međunarodnih sudova. To trebamo cijeniti. Držim da premalo tog sadržaja prenosimo mladima. Mi, realno, nemamo ni jedan cijenjeni igrani film koji bi na pravi način promovirao istinu o Domovinskom ratu. Bitnim i dobrim potezom pak vidim dolazak osnovnoškolaca na dva dana iz cijele Hrvatske u Vukovar, jer djeca najbolje na terenu mogu razumjeti što se događalo i čuti žive svjedoke, branitelje, što im se ureže u pamćenje. Mislim da je Vukovar danas, bez obzira na to koja je politička opcija na vlasti, ušao u kolektivnu svijest hrvatskog naroda. Nema hrvatskog grada koji nema mural posvećen Vukovaru, i mi kao Vukovarci to moramo cijeniti.
Živi li tinejdžer hrvatske ili srpske nacionalnosti u Vukovaru tako da ga to pitanje danas ne opterećuje ili su te podjele još vrlo jasne, koliko su doista svjesni onoga što se događalo krvavih 90-ih? Osjete li se još te tenzije?
- Realno je ipak dobar dio njih toga svjestan. No nema više toliko tenzija u tom smislu, ni tučnjava. Vukovar je i dalje jedan od najsigurnijih gradova u Hrvatskoj, ali nema onakvog obiteljskog druženja kao nekada prije. Vjerojatno ga neće ni biti još neko vrijeme, još je prevelika rana, preko koje je teško prijeći. No treba biti realan - nekom adolescentu od 15 godina Domovinski rat izgleda daleko, kao što je nekom rođenom 70-ih godina prošlog stoljeća izgledao Drugi svjetski rat. To je razumljivo i mislim da kroz neke edukativne mjere i veći naglasak u školstvu možemo mlade naučiti o onome što se događalo. Na da bi mrzili, nego samo da znaju istinu. Mislim da ih velika većina dosta toga i zna, a puno ovisi i o obiteljskom odgoju.
Blagi rast broja stanovnika
Mislite li da je Vukovar svojim sadržajima sada grad privlačan za život novim generacijama?
- Mislim da jest. Vukovar je danas posve obnovljen grad, grad koji možete smjestiti u bilo koji dio zapadne Europe a da se ne bi imao čega posramiti. Nikada višu stopu zaposlenosti nismo imali od povratka. Broj zaposlenih narastao nam je na 11.597, što je 340 više nego prije 14 mjeseci, kada smo preuzeli upravljanje gradom. Nikad manja je stopa nezaposlenosti i mislim da to ide u dobro smjeru. Najveća loša posljedica ratnih zbivanja je u broju stanovnika. Vukovar sada, prema našim procjenama, ima 47 posto stanovnika u odnosu prema predratnom broju. To je ogromna razlika. Vi morate grad koji je iste površine kao nekad održavati, a imate upola manje stanovnika. To će biti teško nadoknadivo. Raduje nas što posljednje dvije godine nemamo pad, nego blagi rast stanovništva - to vidimo i po djeci u vrtićima i školama. Sve je više naših povratnika iz Njemačke, Austrije i Irske koji su bili otišli zbog loše ekonomske slike. Vraćaju se zbog dva razloga - prvo, što je puno lakše danas naći posao u Vukovaru nego prije deset godina i, drugo, što smatraju da je ipak, za razliku od zapadne Europe, sigurnost ovdje na puno višoj razini - oni su ipak dijelom izgubili bitku s migrantima.
To se osjeća i u gospodarstvu na području grada, pa i u drugim područjima. Što tu držite najvažnijim?
- Držim da je najbitnije imati što više kvalitetnih i dobro plaćenih radnih mjesta. To nam je prioritet, uz to kao Grad dajemo brojne poticajne mjere za razvoj obrtništva, gospodarstva, poduzetništva i turizma. Problem nam je, kao i cijeloj istočnoj Slavoniji, što su nam radna mjesta 20 posto slabije plaćena nego u ostatku Hrvatske. Mislim da se kao grad moramo maksimalno okrenuti i turističkoj ponudi. Ljudi nas puno posjećuju zbog stradanja u Domovinskom ratu te moramo imati i dobru ugostiteljsku ponudu i što više smještajnih kapaciteta.
Čini mi se kako grad danas dobrim dijelom doista izgleda preporođeno. Možete li ga, kao njegov čelnik, preporučiti novim generacijama kao dobar odabir za zaposlenje, jednog dana ugodan obiteljski život, odrastanje njihove djece i stvaranje uspomena koje će doživjeti na obalama Dunava?
- Doista mogu. Budem ljutit kao prvi čovjek grada što se Vukovar ponekad prikazuje kao da je ovdje ratno stanje. Ne treba nas Vukovarce nitko žaliti. Grad je obnovljen, lijepo uređen i održavan. Na raspolaganju su svima brojni sportski i kulturni sadržaji, velik dio posve besplatan. Brojne su i socijalne mjere, demografske za novoosnovane obitelji, poticaji za kupnju gradskog zemljišta i za izgradnju kuća, i to za gotovo deset posto realne tržišne cijene. Vukovar je grad koji nudi gotovo apsolutno sve mladom čovjeku - sigurnost i mogućnost uposlenja. K tom cilju idemo. Ono što nam je možda prednost u odnosu prema drugima jest što su ovdje cijene nekretnina još uvijek znatno povoljnije. Cilj je, naravno, imati što veći broj mladih obitelji u gradu. To nije lak, nego dugoročan posao i ono je što svi želimo. n