Čuvaju uspomenu na poginule suborce i posljednju bitku za spas Vukovara
Veterani Kuna prisjetili su se 13. studenoga 1991. i tragičnog pokušaja da oslobode put za Vukovar
Svih 35 godina od kako je ranjen 13. studenoga 1991. godine, u pokušaju da kroz Marince dođu do Bogdanovaca i oslobode put za Vukovar, Davor Pleša živi s trajnom uspomenom - gelerom u mišićnom tkivu ispod rebara. Ovaj, tada mladić s tek napunjenom 21 godinom, kao pripadnik 3. satnije prve bojne 3. gardijske brigade Kune, sa svojim je suborcima krenuo u akciju kojoj se trebao omogućiti prolaz civilima, ranjenicima i braniteljima iz Vukovara.
Mir i sjećanje
Povijest je pokazala kako je to bila posljednja bitka u nastojanju da se spase Vukovarci. Nažalost, protiv brojčano i posebice u teškom naoružanju nadmoćnijeg neprijatelja jednostavno se nije moglo.
Udruga veterana 3. gardijske brigade Kune, 35 godina poslije, na isti datum, 13. studenoga, pohodila je cestu prema Marincima kako bi odala počast trima tada poginulim suborcima - Vitodragu Maračiću zvanom Curica iz Punta na Krku - on je prvi krčki poginuli branitelj - Danijelu Ristiću i Zdenku Ljubičiću.
- U noći 12. studenoga dobili smo zapovijed da ćemo idućeg dana u akciju. Oko četiri sata ujutro krenuli smo s opremom prema Nuštru i potom se na cesti razvili po grupama. Moja desetina je krenula prema Marincima. Dvije granate su pale, prva je mene ranila, od druge su poginuli dečki. Sve to proživljavam kroz bliceve sjećanja, ne možeš se svega sjetiti. Ja nešto pamtim, moji suborci neke druge sitnice, neki detalji jednostavno izblijede, neke situacije kreiraš u svojoj podsvijesti, a koje se možda ne poklapaju s onim što se doista dogodilo... ali to je valjda tako - kaže nam Pleša. Nakon ranjavanja, a nije tome prošlo više od mjesec dana, Pleša se vratio u postrojbu.
Tek nekoliko godina poslije, kada se stišao ratni vihor, suočio se s cestom na kojoj je ranjen - morao je vidjeti, zaokružiti sliku s koje su ih to pozicije neprijatelji napadali. I otkrio nam je još jedan osobni detalj - još nikada nije bio sudionikom vukovarske Kolone sjećanja. To ne znači da nije sam odao počast Vukovaru, ali kaže kako još uvijek zazire od prevelikih skupina ljudi.
- Ne znam je li to posljedica rata, ali kada je puno ljudi, to mi čini nelagodu. Cijenim svoj osobni mir i svoje sjećanje - kaže Pleša.
Umirovljenik je posljednjih 20 godina, svakodnevicu nastoji upotpuniti različitim zanimacijama, kaže kako je to naprosto nužno. I upozorava kako je još uvijek dosta branitelja, posebice samaca, koji u financijskom smislu "krpaju kraj s krajem".
Povezanost
Kako bi i tome našli rješenja, Udruga veterana 3. gardijske brigade - Kune sve više inzistira na aktivnostima u koje će angažirati svoje članstvo, dojučerašnje suborce. Jedna od tih aktivnosti je i ovaj događaj koji je dopunjen posjetom Memorijalnom groblju u Vukovaru, a potom i održavanjem okruglog stola.
Mario Nađ, koji je na čelu ove udruge, također je bio 1991. godine na cesti za Marince.
- Bili smo svi u istoj pogibeljnoj situaciji, išli na taj zadatak, a čin davanja života za suborca učinio nas je povezanima. Htjeli smo da se ljudi živi i zdravi izvuku iz Vukovara, nažalost, tada proboj nije uspio. Omjer snaga bio je takav da je na jednog hrvatskog vojnika išla jedna njihova tenkovska granata, a njihov vojnik je bio spram jednog našeg puščanog metka. Jako teško mi pada ovaj datum, tu bitku smo tada izgubili, ali Hrvatska se naposljetku pokazala pobjedonosnom vojskom, i dalje smo svoji na svome - kaže Nađ.
Vraćamo se u sadašnjost i pitamo ga koliko ovakva druženje pomažu da se branitelji othrvaju depresivnim mislima i svakodnevnim tegobama.
- Teško je to reći i izmjeriti, jer svaka je osoba individua za sebe. No mislim da je najvažnija stvar da moramo pričati istinu kako se ne bi iskrivljavala povijest. Srce mi je na mjestu kada svaki branitelj priča o Domovinskom ratu, a da ga je i istinski doživio - ne skriva Mario Nađ.
